150. utorak, 150. tekst. Kako sam 150 utoraka zaredom objavljivao tekstove – Bruno Boksic
351826
post-template-default,single,single-post,postid-351826,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

150. utorak, 150. tekst. Kako sam 150 utoraka zaredom objavljivao tekstove

Moja priča za tebe je počela prije 150 utoraka i od tada je bila religiozno točna– svakog utorka bi te na mojoj stranici dočekao jedan novi tekst- bez iznimke 150 tjedana zaredom. 

Ali moraš znati da sve što stoji na ovoj stranici, svaki tekst koji je napisan, svaka priča koja je podijeljena, svaka emocija koja je proživljena, nije došla iz zraka. 

Svaki utorak je bio samo način na koji sam dolazio do tebe i mrvicu po mrvicu ti davao ono što ti trebalo u tom trenutku. Nekada je to bila utjeha koja ti pomaže u usranom danu poput one u “Samo malo nade,” nekada nužno guranje i ohrabrivanje poput onog u “Za koji kurac živiš“, a nekada emotivno lomljiva priča gdje bi te proveo kroz dubinu moju duše poput one o zatvoru u Turskoj i deportaciji uz Rusije. 

Svaka od tih priča je jednom bila dio mog i samo mog života, a onda sam to odlučio podijeliti to s tobom i načiniti taj komadić mene tvojim. Jer ono što dijelimo s drugima je ono radi čega se ovaj život isplati živjeti. 

A ono što je upravo mene pokrenulo da svakog utorka već 150 tjedana zaredom dijelim komadić sebe jeste jedna priča, jedno stanje i jedna emocija. 

 

Brate šta je ovo

Nisam nikada bio lik koji je bio previše emotivan ili koji je pokazivao emocije. Više sam stvari doživljavao i proživljavao unutar sebe i nisam dijelio ono što sam bio s drugim ljudima iz čistog razloga što nisam mislio da će me drugi shvatiti– jer i nisu. I to bi najčešće završilo dosta usrano za mene– slomljena prijateljstva, nepostojeće veze, glava koja hoće eksplodirati, glas koji se hoće derati i srce koje bi vazda pitalo “a što ja” i “dokle ovo ovako više.”

Sve me to dovelo do točke kada nisam sebe mogao prepoznati ni fizički ni mentalno ni emocionalno. Svaki aspekt mog života je bio u neredu i kraj mu se nije nazirao. Ali isto kao sve dobre i sve loše stvari u životu– i to će proć.

A korak koji je me doveo do toga da to prođe je definitivno bio organizacija AIESEC. Ne toliko radi nečega posebnog što je AIESEC radio (iako to jest dosta posebna organizacija), nego radi toga što je AIESEC kao takav uspio iz tog trenutka izvući iz mene. 

Tu sam prvi put u životu pronašao ljude s kojima mogu podijeliti čitavog sebe i koji su me objeručke prihvatili. To mi je bilo itekako sumnjivo jer kako možeš dati ruku nekome tko je sam sebi uskraćuje, kako možeš prihvatiti nekoga tko sam sebe nije prihvatio, kako možeš voljeti nekoga tko sam sebe nije volio?

To mi je godinama bila misterija i nikad to nisam shvaćao… a onda sam doživio jedno iskustvo gdje su mi sve te stvari kliknule na mjesto. A iz tog mjesta, tog iskustva i te priče je nastao svaki utorak kojeg si ikada pročitao i kojeg ćeš ikada čitati. 

 

Vidio sam ono najbolje što ljudi mogu biti

AIESEC, a posebno AIESEC u Mostaru, je bila prva stvar u životu u koju sam dao čitavog, cijelog, 100+% Brunu. Opalio smo strijelu najbolje što sam znao da bi sve to završilo daleko od mete koju sam ciljao. Nisam uspio promijeniti društvo za vrijeme djelovanja u AIESECu ma koliko god se trudio i zadavao jer jednostavno nije išlo– ali to nije poanta ovdje. 

Nešto se dogodilo sa mnom u tom letu strijele.

U trenucima kada sam umirao i stavljao čitavog sebe na kocku radi onoga što sam vjerovao, počeo sam primjećivati da ljudi oko mene reagiraju drukčije na sve to. Otvaraju se, plaču preda mnom, dijele emocije koje su bile zatočene u njihovim srcima i govore ono što nisu nikada nikome rekli. 

Ljudi su me počeli gledati očima kakvim ni u vlastitom ogledalu nikada nisam vidio. To nisam mogao dešifrirati nikako jer su mi čitave te emocije i takvi pogledi bili kompletno strani. Šta se događa, šta je ovo i kakav je ovo ovako dobar osjećaj? 

Pokušavao sam pričati s raznim ljudima o tom osjećaju bez da sam znao kako se on točno zove, ali sam ga znao opisati. Neki bi me gledali čudno, drugi bi brzo promijenili temu, treći bi kolutali očima, ali par njih…. Par njih su se osmjehnuli, blago zaškiljili očima da sakriju onaj tračak vode koji im je instant došao u oko jer su se sjetili tog osjećaja. Tih par ljudi su točno znali o čemu pričam. 

“Bruno, to što osjećaš nije tvoj osjećaj” rekli su mi–To me još više zbunilo. 

“To što ti osjećaš je refleksija onoga što ti vidiš u ljudima za koje se brineš. Jer ono što ti vidiš nije napisana bilježnica osobe koja stoji ispred tebe, već prazni listovi budućnosti koji su mogu ispisati. Ti gledaš što osoba pred tobom jest, ali vidiš ono što ona može postati.” 

“Ono što ti osjećaš je nada da osoba koja stoji pred tobom može postati puno bolja, viša i jača bez da osuđuješ ono što ta osoba sada jest.” 

Jer kada vidiš ono najbolje što ljudi mogu biti, tek onda shvaćaš da ti možeš dati svoj komad u ostvarivanju i stvaranju takvih ljudi, a to su u meni pokrenuli ljudi iz AIESECa . 

 

Novi utorak, novi tekst…dok ne umrem 

Ja više nisam u AIESECu jer sam završio svoje studentske dane, ali to ne znači da moj utjecaj i vjera u najbolje u ljudima treba prestati s fakultetom. AIESEC je trajao 6 godina, a život… život traje zauvijek. 

I najbolji način da se odužim svemu kroz šta sam prošao, naučio, iskusio i osjetio jeste da nastavim pokazivati svoju vjeru u najbolje u ljudima, u najbolje u svima nama. 

Jer ti, kao i ja, nisi samo suma svojih priča iz prošlosti. Naše priče iz prošlosti su ono što nas čini onakvim ljudima kakvim smo danas. Ali ono što uradimo danas je ono što će nas činiti ljudima kakvim ćemo biti u budućnosti. 

I svaki novi utorak novi tekst, svaki paragraf, rečenica, riječ i slovo je posvećeno tome da te barem mrvicu gurnem u smjeru onog najboljeg što možeš biti. Jer većina ljudi nema niti jednu jedinu osobu koja vjeruje u njih, koja im kaže šta sve mogu biti, koja im da ruku, iskreni osmijeh, ili tapšanje po ramenu, koja u njima vidi više od onoga što oni sami vide.

Jer ako nitko u čitavoj ovoj šugavoj državi ne vjeruje u tebe, sjeti se da postoji barem jedna osoba koja sve što radi, radi zato što vjeruje u ono najbolje što nosiš u sebi. 

“Give me your tired, your poor,
Your huddled masses yearning to breathe free,
The wretched refuse of your teeming shore.
Send these, the homeless, tempest-tossed to me,
I lift my lamp beside the golden door!” -Statue of Liberty Inscription

Neka ti moj utorak bude:

ona mrvica koja će ti nahraniti snove,
onaj tračak nade koji će ti osvijetliti put,
onaj kamen na kojeg se možeš osloniti. 

Jer i kada sve na ovom svijetu stane za tebe, ja ću još uvijek vidjeti ono najbolje u tebi. Ako to ikada zaboraviš, imaš 150 utoraka koji će te na to podsjetiti.

Preporuka za iduće čitanje

Ne propusti niti jedan utorak
Jednom tjedno ćeš dobiti super tekst u svoj email inbox. Neke ranije tekstove si propustio pa ti iste želim poslati na čitanje u inbox
Ne brini, neću te smarat mailovima. 🙂
Tags:
AUTHOR: Bruno Bokšić
4 Comments
  • Marko

    Iskrene cestitke i veliko postovanje.

    September 17, 2019
  • Ana

    Bruno,hvala na pozitivnoj rijeci,svaka čast,samo naprijed,radujem se svakom utorku 🙂

    September 17, 2019

Leave a Comment

Your email address will not be published.