100. Utorak, 100. Tekst: Kako sam sto utoraka zaredom objavljivao tekstove – Bruno Boksic
350462
post-template-default,single,single-post,postid-350462,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

100. Utorak, 100. Tekst: Kako sam sto utoraka zaredom objavljivao tekstove

Kao jedna lijena osoba, ne mogu vjerovati da se u ovih 100 tjedana nisam barem jednom napio, pokvario laptop, slomio ruku ili jednostavno zaboravio napisati tekst i objaviti ga taj dan.

Tek kada sam sagledao sve što se događalo u mom životu a i na blogu, sam shvatio kako je bilo moguće pisati i objavljivati tekstove sto utoraka zaredom. A kako je sve ovo krenulo, s čim sam se patio, kako sam skoro odustao, i gdje je nastao preokrenut saznaj kroz daljnji tekst.

 

Početak je kraj, taj povremen sjaj…

Kada sam objavio prvi tekst na starom sajtu, isti je pao za neka tri dana. Tako ti je to kad si cicija pa uzmeš neki besplatni hosting sa domenom “brunoboksic.webhostapp.com.”

Idući dan sam kupio pravi hosting (60 maraka sa domenom) i pokrenuo ono što danas vidiš – brunoboksic.com.

Denis mi je sredio finu temu za izgled i onda je prvi tekst objavljen na blogu.

Bam, sreća do nebesa.

Svi ljudi koje znam su na početku shareali moj tekst. Taggan sam 50 puta taj dan kada je prvi tekst objavljen. Neki su me napadali radi gramatike (i trebali su) dok su ostali jednostavno bili ponosni što sam isti napokon pokrenuo.

Taj dan sam se osjećao kao kralj džungle. Velik, jak, ponosan i moćan.

Ali inicijalna motivacija drugih ljudi da čitaju moje tekstove zato što su mi prijatelji i poznanici je jenjavala a sa time i moja motivacija. Ubrzo je nastupio onaj period u kojemu nikog živog nije bilo briga za ovaj blog osim mene. A to je period kroz koji moraš proći ako hoćeš napraviti nešto u životu.

Kada te opali realnost po glavi, nema nikoga drugog tu osim tebe. U tom trenutku ljudi počinju odustajati od svoje ideje jer se sve čini tako daleko, tako nebitno, tako malo i tako neefikasno.

Tada nastupi ono što ljudi u startup svijetu zovu samotnjačkom pustinjom, dolinom očaja ili periodu preživljavanja.

Ovaj period je za mene trajao pravo dugo. Početni tekstovi su bili označeni nepravilnom gramatikom, viškom riječi i nekim hejterskim tonalitetom koji je prosto anulirao ljude sa ovog bloga.

To ti je ono kada misliš da si uvijek u pravu pa ćeš ti nekom reći šta i kako treba.
A onda ti ljudi koji trebaju čitati tvoj blog kažu da nisi na najjednostavniji mogući način – ne čitaju tvoje tekstove.

Taj period je trajao preko pola godine i točno se sjećam dana kada sam rekao “jebo sve ovo, bolje da ugasim blog kojeg ionako nitko ne čita.”Vraćao sam se s puta i u Mostar sam došao u utorak ujutro u 6:30 a tekst još nije bio napisan. Sjeo sam u Duo, naručio bijelu kavu kod Željane i ispisao tekst ono mostarski “navrat, nanos” samo da bi isti bio objavljen.

Nakon pola sata, tekst je bio gotov (barem u moj glavi) i kao takvog sam ga objavio na stranici i na blogu. Normalno, takvo sranje od teksta istipkanog u 20 minuta nitko živ nije htio čitati i imao je 22 pregleda sveukupno.

sranje od teksta sa svega 22 pregleda- ikad

Ovo je trajalo sve do 20.6.2017. godine i tada se dogodio presudni trenutak sa kojim je blog krenuo naprijed.

500 riječi svaki dan

Par dana prije tog datuma sam sjeo sam sa sobom i udario si šamar tako što sam skontao da ovo više ne može ovako. Ili ću nešto drastično mijenjati ili ću gasiti blog. Jer ova tortura nema smisla.

Tada sam odlučio svaki dan pisati minimalno 500 riječi i time popraviti svoje pisanje do te mjere da barem znam da su tekstovi na blogu dobri. A sad, kako će publika na njih reagirati i kakav će marketing toga svega biti, to mi u tom trenutku nije bio važno

Ali se dogodilo ono pravo “uozbiljavanje.”

Prestao sam biti onaj lik što samo svakog utorka objavljuje tekstove i postao sam pisac – prvo u svojoj glavi a onda i života mi, na papiru (ili bolje reći tipkovnici).

Malo po malo, moje pisanje je postajalo sve bolje i bolje. Velikom djelom zbog količine teksta koju sam pisao poslije toga, jednim dijelom zbog ubitačnih feedbacka koje sam redovno dobivao i jednim malim dijelom radi knjiga koje sam čitao.

Ali svi se ti mali dijelovi, malo po malo kao kotač počnu čevrtati, a utorci se počnu akumulirati.  Ona samotnjačka pustinja, dolina očaja i period preživljavanja postanu prolazna faza kojoj se nazire kraj.

Iza svega toga se polako počinju kriti prvi rezultati i izlazak iz iste. Iza sveg tog se nazire utjecaj na ljude koji sam tako željno htio, a koje su mi utorci počeli davati.

I disciplina i “motivacija”

Nešto se počelo koprcati na blogu. Puno više ljudi ga čita, puno više ljudi se javlja sa porukama kako im isti mijenja život. Od Maila do Facebooka, od Linkedina to Instagrama – ljudi su našli riječi koje rezoniraju sa njima. A ja sam napokon dobio potvrdu da ovih 100 utoraka zaredom nije bačeno uzalud. Jer svaka osoba koja postane i trunku bolja poslije čitanja ovoga je jedan promijenjen život, jedna kap koja će dati svoj doprinos promjeni ovog društva.

Jer samo mijenjanjem nas samih, naših života, možemo promijeniti društvo u kojemu živimo.

Da sam se samo oslanjao na motivaciju, nekih 40ak utoraka nikada ne bi bilo napisano jer mi je bilo životnih perioda kada mi se nije dalo ustati iz kreveta a kamoli pisati nešto.

Da sam se oslanjao samo na disciplinu, sve ovo što bi radio bi izgubilo srž i razlog postojanja i pretvorilo bi se u ispraznu formu koja nikome ne služi.

Tek kombiniranjem motivacije (životne svrhe) i discipline da istu tu sprovedem do kraja, sam uspio pisati i objavljivati tekstove 100 utoraka zaredom.

Ali kao na reklami za Kosmodisk, to nije sve…

 

Narednih 100 utoraka

Bilo mi je potrebno skoro 2 godine da se blog podigne sa zemlje. Plan do kraja godine je doseći 50 000 posjetitelja u godini dana (trenutno na 42 800), a u narednoj godini doći do 100 000+ posjetitelja, a onda do 1 000 000.

Kroz naredne dvije godine, želim od ove stranice napraviti mjesto gdje mlade osobe mogu pronaći savjet za svoj osobni i profesionalni život, gdje mogu doći do informacija koje će im služiti u životu i gdje mogu čitati o uspjesima koji su mogući iako dolaziš iz države gdje je uspjeh misaona imenica.

Ovo je stranica gdje se snovi ohrabruju, nada potiče i disciplina stvara. Mjesto gdje dolaziš po savjet, smijeh, utjehu i suzu. Mjesto iskrenosti, otvorenosti, jednostavnosti. Zato moram poslati ovu poruke što većem broju mladih ljudi.

Jer ako imamo stranice radi kojih trunemo, idemo napraviti jednu radi koje rastemo.
Ako imamo stranice radi kojih odustajemo, idemo napraviti jednu radi koje postajemo.

A to mogu samo s tobom.

Krenimo!

Preporuka za iduće čitanje

Ne propusti niti jedan utorak
Jednom tjedno ćeš dobiti super tekst u svoj email inbox. Neke ranije tekstove si propustio pa ti iste želim poslati na čitanje u inbox
Ne brini, neću te smarat mailovima. 🙂
AUTHOR: Bruno Bokšić
6 Comments
  • Jelena

    Strasno dobro !

    October 16, 2018
  • Kristina Dobrinic

    Uz tebe disem punim plucima,vjera i optimizam su moje drugo ime,osmjeh mi ne silazi sa lica,bolja sam majka,ne sramim se losih dijela,potpunjujem mastu,znanje i napredujem,veselim se utorku,trazim poseban kutak i mir da se uzivim u pricu i sagledam ju iz svih kutova,prespektiva i nasmijem se i zamislim se i to je to…imas podrzku za ovu revoluciju.LJEPI POZDRAV BRUNO😚😚😚😚

    October 16, 2018
  • Amina Bogilović

    Mali, fanatastičan si. Svaka ti čast!

    October 31, 2018

Leave a Comment

Your email address will not be published.