Životinja otvorenih ruka
Što to nas razlikuje od životinja.
Ne puno toga kada se malo posmatra.
Imamo iste iskonske nagone. Reprodukciju i hranu. Želimo ih utažiti.
Nagon za sigurnošću i pripadnosti.
I danas živimo plemena i zajednice. Nije tako primitivno kao životinje ali se na koncu svede na istu stvar.
Samo nas sposobnost razmišljanja i sposobnost sposobnosti za razmišljanjem čine različitim od životinja.
Ako te ova gore rečenica zbunila, to znači da :
tvoja misao može imati misao
možeš razmišljati o svojim osjećajima
možeš izraziti riječima kako si se osjećao kada si doživio osjećaj
Ali kada smo mi zapravo zaboravili biti životinje.
Kada smo prestali biti, ili bolje rečeno sakrili, taj naš animalni dio i prilagodili se današnjem društvu koje od nas traži puno toga.
Kada smo prestali biti lovci u glavi, a ne samo u prirodi.
Kada smo prestali uzimati ono što želimo, a ne tražiti.
Kada smo prestali ispoljevati istinske osjećaje, a ne maskirati ih sramom.
Kada smo prestali biti životinje i postali životinje otvorenih ruka?
Današnje društvo od nas traži maksimalno distanciranje od životinje unutar nas.
I jednim dijelom nas je to učinilo civilizacijom kakvom jesmo.
S druge strane nas je napravila bolesnima.
Toliko bolesnima da ne može sebe gledati u oči.
Toliko bolesnima da krijemo ono što jesmo zbog ovoga ili onoga.
I prestali smo. Zatvorili je. Ugasili. Ili smo mi barem tako mislili.
Životinja u nama.
Misliš da ako je ignoriraš, da će otići. Da ako je ugasiš i ne daš joj da mrdne, da će prestati.
Misliš da jednostavno to možeš isključiti kao prekidač za struju.
Odakle uopće početi sa objašnjavanjem ovoga. Godinama i godinama su razni filozofi, mislioci, psiholozi pokušavali dokučiti, objasniti, pojasniti i educirati narod o važnosti yina i yanga, crnog i bijelog, svjetla i sjene životinje i čovjeka unutar nas.
Neki su to radili malo bolje, neki malo lošije.
Neki su zakomplicirali, a neki pojednostavili.
Ali su svi oni imali iste zaključke. Životinju u sebi ne možemo ugasiti. Nikada.
Možemo je držati zatvorenu jedan period. Prikrivenu. Ignoriranu.
I onda pukne. I preuzme kontrolu.
Tada nastaje belaj. Tada spopadaš pod sve životinjske nagone i instinkte.
Nemaš nikakvu kontrolu i pretvoriš se u špiljskog čovjeka koji je hodao i vladao zemljom prije 65 000 godina.
U današnjem društvu ne možeš tako funkcionirati. I ne bi bilo društvo da svi slušamo samo svoje životinjske nagone.
Ali u čemu je bit onda?
Ne možeš biti samo čovjek, distanciran od svega onoga što te čini istim a to uključuje tvoju “tamnu stranu”.
Ali ne možeš biti i samo životinja, oduzet od svog razuma i razmišljanja te prepušten samo najnižim nagonima koji se trebaju ispuniti sada.
Čar leži u balansu. U odnosu kojeg ti kao svjesno biće imaš sa životinjom unutar sebe.
Jer čovjek je kao dan.
Sunce je naš razum.
Izlazi svako jutro i i fino je, označava svjetlost, dobrotu i naš razum. Postoje dani kada je jako, dani kada je slabo.
Dani kada je na nebu 16 sati, dani kada je na nebu 8 sati.
Ali je uvijek tu. Nepobitno. Zacrtano i definirano. Uvijek izlazeće i uvijek zalazeće.
Mijenja svoj intenzitet, jačinu, dužinu i trajanje ali je uvijek tu.
Kao što imamo dan tako imam i noć.
Noć (mrak) je naša životinja. Uvijek je tu. Nekada je čista kao suza i pokazuje nam put u zvijezde, a nekad je mrkla, tamna i maglovita i ne dopušta prolazak ijednoj informaciji.
Nekada je hladna, nekada topla. Nekada traje 16 sati, nekada 8 sati.
Ali je uvijek tu. Zacrtana i definirana. Uvijek izlazeća i uvijek zalazeća.
I što je onda pokušavamo ugasiti?
Budimo životinje tamo gdje trebamo biti, a razumni homo sapiensi tamo gdje to trebamo biti.
Budimo sve ono što jesmo, u kompletu i balansu jer to je ono što nas čini čovjekom.
I tvoji osjećaji i tvoj razum.
Itekako dobro znaš kako te osjećaji mogu kontrolirati i kako smo mi ljudi veći dio života robovi istih.
Prihvati taj svoj animalni dio, njeguj ga i puštaj na slobodu kada god to možeš i dolikuje.
U diskoteci si, želiš se zabavati. Pa zabavi se, divljaj, luduj, pusti svoju životinju da se ispleše i proveseli.
Zašto?
Zato da se ista ne bi pojavila na poslovnom sastanku ili intervju za posao gdje ti je potrebna ona druga strana, svjesna i razumna, proračunata i metodična.
Ali nemoj praviti zabunu na jednom mjestu gdje svi od reda prave zabune.
Nemoj biti razuman gdje trebaš biti životinja.
Jer mi smo ljudi dosta varljivi. Nikada ne pogriješimo mjesta gdje trebamo biti razumni, ali najčešće pogriješimo mjesta gdje trebamo biti životinje.
Evo ti par primjera/pitanja:
- Kada izađeš na pozornicu pričati ljudima i održavati prezentaciju, je li trebaš biti životinja ili razuman čovjek?
- Kada si na dateu sa djevojkom/momkom?
- Kada voziš auto sa ekipom?
- Kada pišeš tekst/esej/knjigu?
- Kada komuniciraš sa voljenim osobama?
Mislim da je dosta primjera.
Odgovore na ova pitanja možeš napisati ispod u komentarima ili na facebooku pa da pokrenemo jednu fini raspravu oko ovoga.
Jer ljudi će ti sve zaboraviti, osim toga kako si natjerao da se osjećaju. Jer mi nismo razumni ljudi. Mi smo osjećajno ljudi, životinje, koje samo koriste razum.
A ti?
Jesi li više životinja ili razuman čovjek?
Do idućeg utorka
Bruno Bokšić
naravno 😀 Prezentacije su glavno mjesto gdje trebamo biti životinje 😀
Samo pogledaj govor Bo Easona na zadnjem A-festu, imaš ga na youtubeu 😀
Pozdrav i vidimo se