Živote, pico od 2 KM dio 2 – Bruno Boksic
348578
single,single-post,postid-348578,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,rad_rapidology,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,smooth_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

Živote, pico od 2 KM dio 2

pizza

Prošli dio je završio sa uvodnom pričom o banci te sa mojim obećanjem kako ću ti opisati moju transformaciju

Ako isti nisi pročito, trka nazad na njega pa tek onda nastavi

Živote, pico od 2 KM dio 1

Nedavno sam pročitao predobru izjavu Garya Vaynerchuka koji kaže da ljude ne zanima gdje si sada i šta radiš sada, nego šta si radio kada si bio gdje su oni sami.

„Dokumentiraj, ne kreiraj“ govori GaryVe i to stvarno ima smisla

Gdje sam ja počeo kada sam bio gdje si ti sada

Zvuči kao neki mindfuck pa ponovno pročitaj prethodnu rečenicu

Gdje sam ja počeo

kada sam bio

gdje si ti sada

I gdje sam počeo? U perspektivi. Nečujno. Nenadano. Bez nekog velikog trenutka u glavi u kojemu ja sada govorim sebi  „ POČINJEM OD SUTRA“ ili „POČINJEM 1.9“ ili bilo šta drugo.

TEČAJ

TO, i tako ga zovem jer je to neki entitet koji me potapšao po ramenu a ja sam bio dovoljan sretan i prisutan da se okrenem, primijetim i ništa više; se dogodilo neprimjetno i nisam ni bio svjestan da sam napravio promjenu u tom trenutku te da sam krenuo u drugom smjeru. Tek nakon određenog vremena i pogleda na taj događaj sam shvatio važnost istog događaja.

Moja transformacija je krenula jednom knjigom, jedne svježe ljetne večeri, ispod platana na kamenom zidiću, hladnom i u 6.mjesecu, pričajući sa jednom prijateljicom o životu i onome što želimo postići istim. Šta smo tada htjeli postići ni sami nismo znali, jedino što je bilo sigurno jeste da smo htjeli ostaviti nasljeđe i promijeniti svijet na bolje.

Ona, mlada kao krompir u 5.mjesecu, sa slatkim duvanjsko-livanjskim naglaskom, tamne crne kose i dobre figure, blago pjegavog lica sa prodornim očima kojima ti pokazuje da te sluša i kad pričaš glupost i da joj je stalo do tebe

Ja, tada mršav, nadobudan, iritantnog dječjeg glasa, neiskusan i naivno iskren slušam nju kako mi priča o životu i što mi govori

I onda, puff, dođe savjet od nje, mlade i zgodne, o mom odnosu sa curama koji u njezinim očima ništa nije valjao. Ja, srušen i slomljen iznutra, vani nepogođen time nastavim slušati

„Bruno, ima jedna knjiga. Pročitaj je, eee, znaš kako je dobra. Triba ti baš takva knjiga pa da znaš nešto „

„Anđela, kakva knjiga. Šta bona“

„Zove se the Game, samo je pročitaj i bit ćeš bolji sa ženama“

„Joj, haj dobro. Odo sad kući, 5 je ujutro. Čujemo se sutra“

„Čujemo se“

Odem kući, odspavam i hajde kažem sebi, daj da nađem tu knjigu i da je skinem pa nek stoji kao i tonu ostalih skinutih filmova, serija, knjiga, pjesama, igara ma svakakvih gluposti.

7 sati navečer, nađem knjigu baš lagano, skinem je (pirate style) i počnem čitat.

Stranica guta stranicu, list ode za listom, mozak se probudio i svaka riječ 5 puta odzvanja u glavi i pamti se kao izvorni kod.

8 ujutro i čitam zadnju stranicu, ne mogu vjerovati da je došao kraj. Zatvaram laptop i ne mogu zaspati od uzbuđenja. Pa zar se ovo stvarno dogodilo? Zar ovo može ovako. Kako je moguće pronaći se u svakoj riječi, na svakoj stranici , u svim likovima i svim njihovim strahovima i problemima. Kako je moguće da čovjek koji je udaljen od mene 10 000 km priča meni kao da me zna 20 godina. Kako je moguće , kako je moguće, kako je moguće…

Zar je ovo stvarno ovako. Zar sam ja stvarno kovač svoje sudbine. Zar je moguće promijeniti ove stvari. Zar se može ovo uraditi? Pa, pa, pa kako aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa mozak ne funkcionira. Shvatiš da imaš kontrolu čitavo vrijeme i shvatiš da čitav život živiš po nekim pravilima koji nisu ništa drugo nego nekakva glupa ostavština.

U tom trenutku shvaćam i dobivam interni lokus kontrole.

Prospavam, pojedem i sjednem, sam u sobi, sam sa sobom, bez mobitela, laptopa, TVa. Bez ičega i pričam sa sobom i kažem sebi.

Ono što si vidio i što si saznao ne možeš vratiti nazad u knjigu. Sada si vidio matricu kao iz filma. Sada znaš! Sada znaš šta se događa! Sada si shvatio da imaš kontrolu i da ti to možeš.

TEČAJ

Jer prvi korak, dragi ljudi, nije promijeniti sebe. Nego shvatiti da se to uopće može uraditi. Da to nije nego ćiribu ćiriba, neko američko sranje, već da je to nešto što se može uraditi svuda pa i u BiH i da ti nisi neki globalni otpadak nego da ti to možeš ostvariti. To je bio moj metak, moj transformativni trenutak kojega nisam bio svjestan ali koji mi je kasnije bio jedan od krucijalnih trenutaka u promijeni mog razmišljanja, perspektive i kontrole nad onim što mi se događa.  Shvatio sam da imam kontrolu i time je počela moja transformacija, probudio se čitav svijet za koje nisam znao ni da postoji.

Baci komentar ispod da vidim šta misliš o tekstu.

Živote, pico od 2 KM dio 3

PRIJAVI SE!
Želiš još super priča i edukacijskog materijala? Upiši svoje ime i e-mail adresu i postani dio zajednice koja se razvija.
Pored mentaliteta žrtve, ne volim ni spam. Tvoja e-mail adresa je u sigurnim rukama.
AUTHOR: Bruno Bokšić

Leave a Comment

Your email address will not be published.