Sve u čemu sam propao u životu i zašto to volim – Bruno Boksic
349801
post-template-default,single,single-post,postid-349801,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

Sve u čemu sam propao u životu i zašto to volim

Debeli. Tako su me zvali otkad sam počeo pišati u pelene pa evo do dana današnjeg. Iako sam trenirao karate nekih 7-8 godina, ta stavka debeli je ostala jer mi je težina stvarno bila velika. To je sve eskaliralo kada sam prestao trenirati karate (sjebao koljena) i pošao tamo u srednju školu.

U srednjoj školi dođem ubrzo do toga da sam imao nekih 85, 86 kila i bio visok 163. To ti izgleda otprilike ovako

Bili smo na tjelesnom i trebao sam odraditi zgibove kao i svi drugi. E pa ta sramota kada sam uspio odraditi 1 i pol me dotukla. Svi su se smijali jer je to normala (i ja bi se smijao) i tad me opalila ona  “pa ne mogu jebenog zgiba uradit”.

I tada sam imao 2 opcije: Pustiti se kao tikva niz vodu ili uraditi nešto po tom pitanju.

Uradio sam ono što bi svi uradili u mojoj poziciji.

Pustio sam se kao tikva niz vodu.

Trajalo je to nekih godinu i pol dana, konstantne zajebancije i svih drugih srednjoškolskih klišeja da je napokon utuvim u moju glavu da se situacija neće sama od sebe promijeniti. Da ako želim nešto drukčije, da moram raditi za to.

Tada sam počeo opet vježbati, hodati dnevno 8,9 kilometara, ići u teretanu i zdravo se hraniti. U neka 2 mjeseca sam došao na 69 kila i naglo izrastao na 185 cm.  Napokon sam bio u “normalnoj” kategoriji kilaže. Trebalo mi je 18 godina života da napokon prestanem biti “debeli” i skinem sa sebe tu životnu propast.

Da nisam kroz ovo prošao u srednjoj, tko zna koliko bi mi vremena trebalo da skontam da se stvari ne mijenjaju same od sebe. Ovako, na vrijeme sam imao životni fejl iz kojega sam naučio važnost rada i truda te da priče tvog života nisu tvoj život, nego samo priče. To što su me zvali 18 godina debeli ne znači da je to moj identitet do kraja života. Sve se može mijenjati…ako ti to hoćeš i radiš za to.

Ali uslijedili su i druge propasti u životu koje su me tada bile dotukle a sada sam im zahvalan.

 

Veze

 

Ah, studentski život. Vrijeme za okretanje novog lista u životu, stvaranje nove persone i godine kada bi se cure trebale početi ozbiljno gonjati.

Znaš one američke filmove i partije koje ljudi imaju na fakultetu. Sve sam ja to tako zamišljao, fakultete kao Sodome i Gomore, neprestane partije po kućama i stanovima, žene koje padaju na šošone i “dobre likove”.

Bože, kako sam bio naivan. Jer što si naivniji, to te život jače udari. Zamisli to kao da imaš sparing sa Rocky Balboaom. Dok je sparing, dobro je – međutim čim ga prvi put udariš “zaprave”, vratit će ti nokautom kojeg ćeš se sjećati do kraja života.

Kao osoba koja nije imala vezu u srednjoj školi, ma šta vezu. Nisam primirisao žensku u srednjoj školi, sada je bilo vrijeme da skontam kako i šta.

Ali ništa to nije funkcioniralo. Prolaze fakultetske godine, a onih partija iz američkih filmova ni na vidiku. Bilo je tu nekih kućnih zabava, zanimljivih večeri u Goldenu, Drugom Načinu i Pink Pantheru. Ali mimo toga, slabo.

Nisam uopće znao kako komunicirati s curama niti kako im pokazati da sam zainteresiran za njih. I to je dovodilo do itekako glupih i nezgodnih situacija koje ne želim uopće spominjat (fejlovi na kvadrat).

Opet sam imao 2 opcije: Prihvatiti to stanje kao konačno ili uraditi nešto po tom pitanju.

Ovaj put sam bio malo pametniji pa sam odlučio uraditi nešto po tom pitanju odmah.

 

Učenje socijalnih dinamika traje čitav život i svaki put te iznenadi nešto novo. Ali važno mi je bilo naučiti osnove istog. To mi je itekako pomoglo u svijetu muško-ženskih odnosa ali i u poslovnom svijetu. Jer su se ta dva polja često puta preklapala.

Međutim daleko od toga da je to bilo lagano. Morao sam odučiti se određenim ponašanjima koja su trajala 20 godina i naučiti neke nove stvari. Normalno je da se na početku osjećaš glupo kada radiš nove stvari. Jer se ne osjećaš prirodno dok ih radiš. Ali to prođe s vremenom i postane lakše – samo trebaš nastaviti raditi na tome.

Naučio sam da ljubavni jadi prolaze samo onda kada prihvatiš odgovornost za njih i odlučiš nešto uraditi po tom pitanju. A ovaj polet me ponio i u poslovnom svijetu.

 

Biznis

 

Ovo mi je bio zadnja velika propast u životu. Prije skoro godinu dana sam objavio svoj prvi online tečaj Cilj do Uspjeha. Pravili smo kampanje velike za to, snimali u uredu, ja sav ozbiljan u odjeli, skripte ispred mene. Ma odrađeno na nivou. Uložili para sve što smo imali (i više), gostovali na televiziji, imali FB reklame, teaser kampanje- sve.

Došli dani lansiranja tečaja i nakon 7 dana otvorenog tečaja, očekivali (i planirali) smo 650 prodanih primjeraka. Realnost? Realnost nas je kao Rocky Balboa udarila sa 6. Samo 6 prodanih primjeraka. Gasi muziku, gasi tečaj, gasi sve.

 

Propalo

Život te opet opali u glavu. Propao još jednom. Sad se uzorak počinje ponavljati.

Ali kao što Rocky kaže “…how much you can take and keep moving forward. That’s how winning is done”.

 

Pustio sam sebe malo nakon toga. Ali nakon mjesec- dva sam se podigao i rekao sebi “idemo dalje.”
Jer, jebiga, to ti je život. Udara te i udara sve dok ne padneš – a kada skonta da si ti slunto koji ide naprijed ma koliko god udaraca primio, onda te ostavi na miru…jedno vrijeme.

Realnost je da 9 od 10 biznisa propadne u manje od tri godine od osnutka. Znači da moram pokušati još 9 ideja i jedna će biti uspješna.

Sreća moja pa imam 2 ideje koje mi se već 3-4 mjeseca motaju po glavi pa ćemo u njih uložiti i probati od njih napraviti biznis.

 

Gdje smo sve propali

 

Mogao bi za sebe reći da sam propali poduzetnik, ali to ne bi bila istina. Istina bi bila “propali poduzetnik…za sad”.

Isto kao i za debeo…za sad. Loš u vezama…za sad. Ne ide mu u školi…za sad.

Ovo “za sad” ostane samo ako se prestaneš boriti.

Ako staneš na onu loptu gore koja predstavlja život (i moju debljinu u srednjoj školi), skontat ćeš da te život udara dok ne naučiš stvari. Onda te pusti na miru pa te opet kasnije udara dok ne naučiš narednu lekciju.

Svaka od ovih propasti me dovela do toga da izađem iz toga kao jača i bolja osoba. Ali se to dogodilo samo onda kada sam bio spreman učiti.

A ti?

Jesi li spreman učiti?

https://brunoboksic.com/ubila-nas-skola/

Preporuka za iduće čitanje

PRIJAVI SE!
I agree to have my personal information transfered to MailChimp ( more information )
Želiš još super priča i edukacijskog materijala? Upiši svoje ime i e-mail adresu i postani dio zajednice koja se razvija.
Pored mentaliteta žrtve, ne volim ni spam. Tvoja e-mail adresa je u sigurnim rukama.
AUTHOR: Bruno Bokšić
No Comments

Leave a Comment

Your email address will not be published.