Što sve propuštaš a ne znaš da propuštaš – Bruno Boksic
349217
single,single-post,postid-349217,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,rad_rapidology,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,smooth_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

Što sve propuštaš a ne znaš da propuštaš

što sve propuštaš

Što sve propuštaš a ne znaš da propuštaš.

Šta bola Bruno?

Neka te do kraja teksta, bit će ti jasnije.

 

Ovako ti to ide.

Zamisli da si rođen u Mostaru, tu ideš u osnovnu, srednju školu pa na fakultet.

Imaš curu ili momka. Čujete se skoro svakodnevno i idete vani par puta tjedno.

Nemaš curu ili momka? Destinacija Golden, Ante, Pink su ti modus operandi. Za koje svrhe, to ostavljam tebi na razmišljanje i zamišljanje.

Ideš na studentska putovanja u Grčku, Italiju ili Mađarsku.

Putuješ u Njemačku kako bi obišao rodbinu, kupio pravio Nutellu ili omekšivače na koje ti majka uvijek kuka kako su oni iz Njemačke uvije bolji.

Studiraš što god studiraš, manje ili više važno. Tražiš posao u struci i prije nego što si isti završio.

Baciš komentar na trenutnu političku situaciju za kavom jer nas se sve tiče ta situacija.

Zajebaješ se rajom na kavama i predavanjima.

I dobro ti je.

 

Koliko dobro kada bi te pitao na skali od 1-8.

Koliko si zapravo sretan na skali od 1-8.

Što 8. Zato što mi je taj broj pao napamet.

 

Koliko bi rekao? Pa nekih 5,6. Uvijek može bolje ali dobro je kakvo je.

“Samo nek se ne puca” ljudi bi rekli 7 ili 8.

“Ovdje se ne ništa ne može” ljudi bi rekli 2 ili 3.

 

Dobro ali kakve sve ovo veze ima sa nekim propuštanjem. Pa idemo sada.

 

Šta to tamo ima….

 

TEČAJ

 

I tako živiš svoj život. Nemaš percepciju šta to sve može biti i živiš kako živiš.

Roditelji te usmjeravaju, društvo te usmjerava. 

Bio si van države par puta, ekskurzija, studentsko putovanje, Njemačka. 
Pa vidjela je guzica puta.

Odeš nekada u kino ili torrentuješ film pa gledaš neku Hollywoodsku produkciju. Ili neku seriju. Sada ih ima stvarno puno i kvaliteta im je velika.

Sve te stvari sa filmova su u sferi nerealnog i to se samo u Hollywoodu može dogoditi.

I to je to. Sada se zaposliš ako imaš sreće i onda digneš kredit na stan/kuću/auto. Oženiš se ili udaš, imaš 1-4 djece i eto ti ga.

Tada kreću priče po kavama “Joj kako nam je dobro bilo…”
Ili govorenje mlađima kako su oni još mladi “Vidjet ćete vi u našim godinama…”

I to je to. To je život. Živiš u skladu sa svojim mogućnostima.

A što ako nije?

Što ako ima još?

 

Kada ti se čitav život pokaže…

 

I sjedim tako na jednom predavanju i slušam Davida kako priča svoju priču. 

David je stariji 3 godine od mene.

Otac iz Italije, mama iz Australije.

Živio je pola života u Veneciji pa otišao u Melbourne.

I Davidu to nije bilo dovoljno. 

Nešto mu je falilo.

Nešto, ali nije znao što točno. 

On je tada bio član AIESECa i odluči se na jednu ludu stvar.

Stvar koju nitko do sada nije učinio i koja zasigurno nije nešto što bi bilo tko od nas uradio.

David odluči otvoriti AIESEC u Laosu! 
Da Laosu, jednom od posljednih komunističkih bastiona na svijetu.

Državi koja je smatra jednom od najkorumpiranijih na svijetu, gdje trećina stanovništva živi ispod linije siromaštva i gdje ti je prva pomisao kako pobjeći odavde a ne kako se tu nastaniti. 

I tu David ode. Lud. Totalno lud.

Nastavlja David priču:

 

 

“Otvorim ured na američkom univerzitetu. 

I svaki dan trebam ići u ured kako bi radio na jačanju AIESECa u Laosu.

Živio sam tada u slamnatim kućicama u predgrađu Vientiena.

Kako bi dolazio do ureda imao sam dvije opcije.

Prva je bila da kružim “cestom”  koju koriste lokalni farmeri. Tako bi mi trebalo 6 sati do ureda.

Druga je bila da idem kroz rižina polja. Tako bi mi trebalo oko sat i pol. 

Naravno da sam uvijek išao drugom opcijom.

Ustajao sam ujutro oko 5, iako u životu nisam ustajao prije 9 sati nikad, i svaki dan bi se zaputio kroz polja riže kako bi došao do ureda.

Svaki dan bi hodao istima i pozdravljao farmere usput koji su tu radili.

Ljudi su pozdravljali nazad. Nekada mene, a nekada sunce koje se taman naziralo iza mojih leđa. 

To su bili ludi, ali sretni dani. Ovakvo iskustvo mi je dalo totalno novu percepciju. 

Novu percepciju svijeta. Ali i novu percepciju života.

Što sve moj život, zamijenjen gužvama modernih gradova, očekivanjima drugih ljudi, može biti.

Što moj život sve može iskusiti.

I kako moja skala sreće može biti stostruko veća.”

 

I dobro se sjećam ove priče. Tada moja skala mogućnosti skače eksponencijalno. Ne zato što bi otišao otvarati AIESEC u Laosu. Pa ni u ludilu. Nema šanse.

Ali se ubrzo onaj život kakvog sam mogao imati ovdje, one mogućnosti koje su mi postavljene više nisu činile kao konačne.

Više nisam gledao na život kao linearni protok vremena gdje idem na fakultet, isti završim, zaposlim se, oženim, imam 10ero djece i umrem u 32.godini života iako ću živjeti do 85. godine.

To mi prestaje biti jedini put. Jer pronalazim što se sve može.

Mogu sutra otići biti volonter Crvenog križa u Maliju ili početi raditi online sa Amerikancima i postati milijunaš. 

Mogu putovati kruzerima po čitavom svijetu tako što ću za iste raditi. Mogu se prijaviti za lude poslove čuvanja kornjača u Novom Zelandu ili za posao u NASA-i gdje ti plaćaju 50 000$ kako bi ležao 60 dana u krevetu.

 

Kolika je tvoja skala

 

Ne trebaš sve ovo raditi. Neću ni ja. Ali trebaš znati što se sve može odnosno bolje rečeno

ŠTO TI SVE MOŽEŠ RADITI

a toga nisi ni svjestan.

Kako ti život može izgledati kada ga ti zapravo živiš a ne tvoje društvo, zajednica, roditelji, profesori ili drugi oko tebe.

Kada slušaš sebe i istražuješ, pronalaziš sebe i ljepote ovog svijeta. Kada pronalaziš mogućnosti, priče i ljude koji na svijet gledaju drukčijim očima.

To ne možeš naći u Njemačkoj, ali možeš u dvorištu svoga grada. To se ne nalazi na dnu boce u Grčkoj, ali se nalazi u ljudima u Grčkoj. Na tebi je samo gdje ćeš gledati.

Onda tvoja skala mogućnosti prestaje biti od 1-8.

Tvoja skala mogućnosti postaje 1-100 barem.

A tek tvoja skala sreće. Što bi radio kada bi znao da je tvoja skala sreće od 1-8 postala 1-100. A ti se nalaziš na 4, 5 ili 6.

Bi li nastavio živjeti kako sada živiš. Ili bi napokon uzeo život u svoje ruke i otkrio što sve život može biti.

Do idućeg utorka.

 

TEČAJ

 

PRIJAVI SE!
Želiš još super priča i edukacijskog materijala? Upiši svoje ime i e-mail adresu i postani dio zajednice koja se razvija.
Pored mentaliteta žrtve, ne volim ni spam. Tvoja e-mail adresa je u sigurnim rukama.
Tags:
AUTHOR: Bruno Bokšić
No Comments

Leave a Comment

Your email address will not be published.