Priča koju pričamo sebi – Bruno Boksic
349246
single,single-post,postid-349246,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,rad_rapidology,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,smooth_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

Priča koju pričamo sebi

Priča koju pričamo sebi

Što si više u nekoj situaciji, to se je veća priča iza toga.
Što veća priča iza toga, veća šansa da se to povezalo sa tvojim osjećajem samopoštovanja i samovrijednosti.
Prema tome je tu priču puno teže promijeniti.

I ta priča postane dio nas. Nepromjenjivi dio nas koji nenadano, preko noći postane dio nas.
Tada mi razmišljamo o sebi, svojim kvalitetama, manama i vrlinama kao nepromjenjivim dijelom nas koji je takav kakav jest.

” Pusti ga, on je vazda bio agresivan.”
” Imao je problema držati ga u gaćama, znalo se da će ovako završiti.”
” Oduvijek je bio bucmast/debel, to je jednostavno on.”

 

Kako to sve nastaje

 

Zamisli sada da si u ovoj zadnjoj situaciji, da si bucmastiji/debel.

Kao malo dijete si takav pa te prvo kući počnu zvati debeli onako od milja. Na početku ti se ne sviđa ali kasnije na to uopće ne haješ. Ne reagiraš.

Odeš u svijet vani i raja te počne zajebavat da si debel.

Opet ti na početku to baš smeta jer djeca su uvijek okrutna.
Iskrena.
Ali okrutna.

Nakon nekog vremena pomiriš se sa tim nadimkom. Opet ti smeta ali ovaj put ne pokazuješ ljudima da ti to smeta.
Onda ti prestane smetati i svaka zajebancija na tu temu te ne dira.
Prihvatio si je.
Ali što se dogodilo sa prihvaćanjem toga? Uz to se u tvoj um ušuljalo još jedno prihvaćanje.
Da si ti debel, da ćeš uvijek biti debel i da je to jednostavno ono tko ti jesi.

Tvoj karakter, tvoja mana ili tvoja vrlina. Tvoja jedinstvena karakteristika po kojoj si prepoznatljiv sebi ali i drugima.

I odjednom taj narativ, ta priča koju su ti drugi pričali pa ti onda nastavio pričati sebi postane dio tebe. I tako je to išlo korak po korak dok nije postalo dio tebe.
Danas sebe ne možeš uopće zamisliti bez te škembe na stomaku, odmilja naziva debeli u raji ili obitelji i naviko si tako na njega da ti je isto jel te zovnu tako ili imenom.

I onda se vratimo na početak samog teksta i prva dva pasusa:

Što si više u nekoj situaciji, to se je veća priča iza toga.
Što veća priča iza toga, veća šansa da se to povezalo sa tvojim osjećajem samopoštovanja i samovrijednosti.
Prema tome je tu priču puno teže promijeniti.

I ta priča postane dio nas. Nepromjenjivi dio nas koji nenadano, preko noći postane dio nas.
Tada mi razmišljamo o sebi, svojim kvalitetama, manama i vrlinama kao nepromjenjivim dijelom nas koji je takav kakav jest

 

Problemi narativa kojeg usvajamo

 

Primjer koji sam naveo može biti i dosta bezbolan,ovisno od situacije, ali što se događa kada uzmemo neke puno teže stvari:

On je oduvijek bio agresivan, tukao je sve oko sebe.
On je oduvijek bio nasilnik.
On je oduvijek varao.
On je oduvijek bio kockar.
On je glup jer mu je škola loše išla.
On je oduvijek šutio i slušao.
On je oduvijek bio zlatno dijete.
On je uvijek bio luzer.
On je uvijek bio uspješan.
On je uvijek bio siromašan.
On je uvijek bio bogat.
On je oduvijek bio u pravu.
On je oduvijek bio u krivu.

 

Što se tek događa kada ove priče postanu ono što mi mislimo o sebi, ono što jesmo, ono što drugi pravdaju o nama ili ono što mi pravdamo sebi.

Zamisli da ti propadne jedan biznis pa te društvo stigmatizira kao luzera, nekoga tko nikada neće ništa uspjeti ili nekoga tko je uvijek bio loš u školi što znači da će biti loš u životu (Gary Ve se sada dobro smije na ovo).

 

Što više razmišljamo o ovim situacijama, shvaćamo da su to samo priče. Priče koje iako ne postoje u realnom svijetu, itekako utječu na naš realni svijet.

Jer ono što mislimo o sebi, tako se i ponašamo. Što to duže radimo, postaje nam sve teže izaći iz tog narativa. Ali postoji način.

 

Kako izaći iz priče koju pričamo sebi

 

Prvi korak jeste promjena perspektive. Jedan naš poraz nas ne čini luzerom, isto kao što nas jedna naša pobjeda ne čini pobjednikom. Ono što nam prije donosilo pobjede ne znači da će funkcionirati danas.

Ako nešto prije nije funkcioniralo, ne znači da danas neće. Ako smo se rodili kao siromasi, ne znači da ćemo takvi i umrijeti.

Moramo promjeniti perspektivu gledanja na stvari tako da napravimo razliku između naše osobnosti, onoga što jesmo u dubini duše, i onoga što smo naučeni raditi.
Nitko od nas u dubini duše nije ni luzer ni pobjednik, ono što pravi razliku jeste akcije i djela koja smo naučeni raditi.

Trebamo napraviti distinkciju između onoga što jesmo i onoga što smo imali (iskustva).

Jer iako iskustva iz prošlosti definiraju tko smo mi danas, ne definiraju tko možemo biti.
Danas praviš ono što ćeš biti u budućnosti.

Sada kada si shvatio da su tvoje priče samo tvoje priče, vrijeme je da staneš pred ogledalo i priznaš prvo sebi svoje greške.
Da kažeš to jasno i hrabro

“Zajebo sam. Bez izgovora. I sada radim na popravljanju toga.”

 

Ta jedna rečenica rečena sebi ti daje autentičnost. Daje ti hrabrost da priznaš sebi da ti nisi samo skup svojih prethodnih djela i akcija. TI si puno više od toga.

Kada sebi priznaš, priznaj i drugima. Priznaj im. Jer ljudi traže ranjivost.

Ranjivost koja tako jako nedostaje u ovom svijetu. Taj dašak iskrenosti koji pokazuje pravu dušu nekome.
Ta bola koju smo nanijeli sebi ali i drugima. Bez izgovora. Ali i rad na popravljanju istog.

Jer ono što ti je najosobnije je zapravo najopćenitije.
Neki će te osuđivati, neki će te zavoljeti ali ćeš kroz čitav taj proces ti zavoljeti sebe.

Onog pravog, iskrenog, istinitog sebe.

Za kraj nađi ogledalo
Stani ispred njega
I reci sebi
Sve laži koje si godinama pričaš
Vjeruj mi
Istina će te
Osloboditi.

PRIJAVI SE!
Želiš još super priča i edukacijskog materijala? Upiši svoje ime i e-mail adresu i postani dio zajednice koja se razvija.
Pored mentaliteta žrtve, ne volim ni spam. Tvoja e-mail adresa je u sigurnim rukama.
AUTHOR: Bruno Bokšić
No Comments

Leave a Comment

Your email address will not be published.