Najteža godina u životu- od heroja do žrtve do pronalaska svrhe – Bruno Boksic
348566
single,single-post,postid-348566,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,rad_rapidology,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,smooth_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

Najteža godina u životu- od heroja do žrtve do pronalaska svrhe

najteža godina

Kao i svaka moja priča objavljena na blogu, i ova će biti istinita te izuzetno osobna. Dugo sam razmišljao o ovoj priči i da ti pravo kažem nisam znao kako je staviti na papir da ti shvatiš taj osjećaj spoznaje nečega što je veće od samog sebe. Na kraju sam samo rekao sebi “ajde Bruno piši pa bit će to dobro”.

Fizičko stanje

TEČAJ

2013/14. godina je bila daleko najteža godina u mom životu.

Te sam godine, sa samo 21.godinom počeo sjediti. Dobio sam upalu limfnih čvorova, počeo mi se guliti očni kapak, upalio mi se nekakav aterom u uhu pa su mi to rezali. Pa se onda opet upalio aterom, samo sa druge strane uha pa su isto rezali i taj.
Hodao sam gradom kao invalid, zamotanog uha, odranih, krvavih očiju kao u nekakvog gamera koji ne spava nikako.

Ovo se sve događalo u rasponu od par mjeseci, krajem 2013. i početkom 2014.godine

Psihičko stanje

Puno gore je bilo moje psihičko stanje ili možda bolje rečeno bilo je ekvivalent mog fizičkog stanja. Odron od čovjeka, konstantno pod stresom, ustajanje u 5 ujutro svaki drugi dan dan jer su sastanci bili u 6 ujutro.Planiranje, stresiranje, oslanjanje na samo par ljudi, trčanje `vamo tamo da bi se spasilo što se može spasiti.

Faks ništa, privatni život ništa. Moj je život tada AIESEC i samo AIESEC pa je vrijeme da te uputim na čitavu situaciju

Kako je sve počelo

2013.godine postajem potpredsjednik za ljudske resurse u lokalnom uredu AIESECa u Mostaru. Presretan, oduševljen i visoko motiviran, kao dijete koje dobije neograničene količine slatkiša, ulazim u tu godinu spreman na sve.

Osim na ono što će se događati.

Svega 15 dana nakon početka mandata (od 1.7.2013-30.6.2014. godine) prva osoba daje otkaz radi privatnih problema te odlazi u Zagreb na studij. Ćao Anđela, bila si velika potpora AIESECu u Mostaru i bez tebe moj put u AIESECu ne bi postojao.

Tu kreću prvi problemi jer je Anđela bila to ljepilo koje je držalo tim na okupu.  Uskoro, od nas 7 ostajemo samo Marko, tadašnji predsjednik AIESECa Mostar, moj najbolji prijatelj i jedina potpora u svemu ovome, i ja, garib, nekada glupan, ali većinu vremena tvrdoglavi Hercegovac koji je vodio sve osim ljudskih resursa u to vrijeme.

Nakon što je 5 ljudi dobilo/dalo otkaz/ostavku ostali smo samo Marko i ja i mogu ti reći da je na početku to za mene bilo predivno vrijeme. Napokon su me ljudi smatrali nezamjenjivim.

Po prvi put u životu sam nekom važan.

Po prvi put u životu sam nezamjenjiv.

Po prvi put u životu ljudi mene trebaju.

Po prvi put u životu osjećam da sam taj koji može nešto promijeniti.

Faza Heroja

Ta egoistična potreba da se osjećam željenim od mene, u mojoj glavi, pravi heroja. Postajem osoba koja sve može riješiti, osoba koja sve preuzima na sebe jer smatram da ako ikome drugom išta dam, da će nestati potreba ljudi da traže mene. Egoizam, taj jebeni egoizam.

I krenem ja, heroj, sve na svoja pleća prebacivati. Ljudski resursi? Bruno će to. Odlazne razmjene? Bruno će. Marketing? ne brini, sve ja to imam. Po prvi put organiziramo Youth to Business projekt. Tko će to? Bruno isto!

Sve, sve ću sam

I onda

Faza Žrtve

Daj, tko će sve ovo raditi. Koji k…. pa ima li ikoga tko može pomoći. Raspadamo se! Ne možemo više. Marko i ja po čitave dane VOLONTIRAMO. Ne mogu više . Svega mi je na vrh glave. Nemam nikakav život. Sastanci u 6 ujutro.

Nitko ništa ne radi. Daaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaj, ogroman bijes.

I to sve u mojoj glavi. To ne pokazujem nikome jer nema nikoga kome se mogu žaliti. Marko prolazi što i ja. Članovima ne pokazujem ovo jer sam za njih ja kamen koji se ne spotiče i koji vuče sve naprijed. Ako ja padnem, ode sve u p.m. i možeš gasiti ured (opet egoizam ali sam tada u to stvarno vjerovao+ ostali su mi tako govorili pa mi je godilo)

Roditelji te ne razumiju, prijatelji koji nisu u organizaciji isto ne razumiju. Nemaš sa kime pričati a umireš.

Daješ sve od osobe i ono postaje sve gore i gore. Dugovi se gomilaju. Nacionalni odbor ne razumije stanje u lokalnom uredu. Članovi neinformirani. A mi vučemo. I vučemo. I vučemo. Postajemo žrtve svega što se događa sve do krucijalnog događaja za moj život

TEČAJ

Konferencija AIESECa Bosne i Hercegovine WinterNatCo 6.- 9.3.2014.godine

Sve je puklo i otišlo u pičku materinu. Bolesti gore navedene na vrhuncu. Depresija lupa. mimo svog ovog sranja sam je još i zaljubio, i naravno, sve to nesretno ali o tome u nekom drugom tekstu.

Dolazim na konferenciju, sav sjeban i preživam kao krava iz dana u dan. Ništa mi se neda, izgorio, totalno sjeban i beznadan. Počinjem se žaliti drugim izvršnim odborima lokalnih ureda iz BiH i oni ne razumiju. Pa Bože, ima li ikoga tko to razumije.

Tonem samo dublje i dublje, nema kraja. Sve izgleda tako propalo.

I onda dolazi treća večer. Zadnja večer konferencije.

Na zadnjoj večeri, Gala večeri, svi se srede, muški nose odjela, žene toalete i dodjeljuju se nagrade za uspjehe ljudi, područja i lokalnih ureda.

Ja, popularno zvan Sunčica radi mog osmjeha koji je 90% vremena bio razvučen od uha do uha, nabacim opet isti te sjednem za stol svog lokalnog ureda.

I krenu nagrade

Proziva se prva nagrada

LC Sarajevo

Proziva se druga nagrada

LC Sarajevo

Proziva se treća nagrada

LC Banja Luka

.

.

.

Proziva se zadnja nagrada, negdje 12 ili 13 i opet je dobije LC Sarajevo.

Konačno stanje

LC Sarajevo 10ak

LC Banja Luka 4

LC Mostar 0

Ta nula u mojoj glavi tako odzvanja da ja više ne mogu držati onaj osmijeh od uha do uha i tuga se stvori, zavist, ma svašta što nakon toliko truda, rada, žrtve moj lokalni ured ništa ne dobije.

I onda kreću riječi drugog Marka, tadašnjeg predsjednika AIESECa Bosne i Hercegovine.

“Ovu kategoriju nismo imali na početku godine kada smo planirali nagrade, ali radi stvari koje su se događale imamo potrebu za ovom nagradom”

I nastavlja

” Molim vas sve jedan veliki pljesak za iduću osobu koja je uspjela sačuvati AIESEC spirit živ u Mostaru i koja nije posustala kada su svi digli ruke”

I proziva mene.

U tom trenutku svi ustaju. Svih 100+ ljudi u prostoriji ustaje. Svi odreda. I daju ogroman, gromoglasan pljesak koji nikada u životu nisam čuo. Stoje, plješću i gledaju u mene sa osmjehom na licu i iskrom u očima na kojima piše ” zaslužio si ovo”.

Ovo je bio trenutak koji sam čekao više od pola godine. Napokon!

To željno isčekivano priznanje stiže i to na najbolji mogući način. I svi mi plješću. aaaa

aaaaa

ali se ja ne osjećam tako

Ustajem sa stolice

i osjećam se tužno

kao zadnje govno

kao varalica

nelagodno mi u koži

Pokušavam nabaciti osmjeh.

Ali ne ide. I ne znam zašto.

Primam nagradu, osmjeh za sliku i odem nazad na mjesto. Na nagradi stoji ” Ultimate survivor- For keeping AIESEC spirit alive in LC Mostar – Bruno Bokšić”

Ja se osjećam kao govno. I nisam sretan, ma šta, nesretan skroz. A ovo sam htio. To priznanje! Što se sad događa. Ne razumijem.

Prespavam noć i sutra, možda 10 minuta prije zadnjeg predavanja stojim na terasi hotela Mogorjelo u Čapljini i prilazi mi Ana.

Nikada neću to zaboraviti.

“Bruno, šta misliš o nagradi”

“Dali ste mi je reda radi”

“Nismo, stvarno si je zaslužio”

“Nisam!”

“Šta ti je Bruno”

“Šta će mi ova nagrada kada sve propada”

I onda je odvučem sa strane.

Zagrlim

I stavim glavu na prsa i tada…zaplačem.

Kao nikada u životu.

Jecam kao malo dijete. Revem. Lice crveno plačljivo, suze teku kao rijeke, nos curi, drhćem, ne mogu doći do daha. Raspao sam se. I dugo mi je trebalo. Nisam bio osoba koja plače. Prije toga u zadnjih 8 godina svega 1 plakao.

Ali tada, radi skoro nikakvog razloga plačem. Revem. Ne mogu doći sebi. Raspadam se u zagrljaju svoje tadašnje nadređene osobe. I ne mogu više.

Ana me pogleda i reče

“Po prvi put u životu si stavio nešto drugo, nešto više, ispred sebe”.

Te riječi su toliko odzvanjale u mojoj glavi da su napokon napravile smisao od svega onoga što se događalo.

Prvi put u životu sam osjetio, ne logički rekao, nego osjetio da postoji nešto više od mene u mom životu. Po prvi put u životu sam imao neku veću svrhu i radio sam, volontiro, za nešto u što sam vjerovao a to je bio moj lokalni ured.

Toliko sam zavolio te ljude, tu organizaciju da sam posvetio 6 godina istoj. Zavolio sam mijenjati osobama živote i pomagati im postati bolje osobe. Dovoljna mi je bila riječ hvale koju su mi ljudi poslali nakon što sam im uspio pomoći u životu.

Taj osjećaj mijenjanja nekome života i pomaganja ne mogu zamijeniti ničim drugim i drago mi je danas vidjeti lokalni ured kako raste i napreduje. Kako više nije u problemima kakvim smo mi imali.

Poslije svega ovoga sam promijenio način na koji gledam svoju žrtvu jer je ona nekako prestala biti žrtva, i našla je smisao u svemu tome (hvala Victor Frankl) 

Poslije svega ovoga sam se prijavio za predsjednika AIESECa u Mostaru te iste dobio te godinu poslije odlazim u nacionalni odbor AIESECa BiH. Imali smo svojih poteškoća, neke smo uspješno riješili, neke nismo ali smo iz svega ovoga postali puno bolji ljudi.

Naredne 2 godine života sam proveo i nastavio provoditi u AIESECu i ni u jednom trenu se nisam pokajao. To su mi (do danas) bile najbolje godine života i ne žalim ni za jednom iskustvom, bilo ono pozitivno ili negativno, koje mi se dogodilo za vrijeme ovih predivnih 6 godina.

Jesi li ti imao slična iskustva? Volio bi kada bi ista podijelio sa nama ovdje u komentarima.

Ako nisi spreman podijeliti svoju priču, baci komentar na moju priču. Zanima me tvoje mišljenje

TEČAJ

PRIJAVI SE!
Želiš još super priča i edukacijskog materijala? Upiši svoje ime i e-mail adresu i postani dio zajednice koja se razvija.
Pored mentaliteta žrtve, ne volim ni spam. Tvoja e-mail adresa je u sigurnim rukama.
AUTHOR: Bruno Bokšić

Leave a Comment

Your email address will not be published.