Kako sam prvi put prešao Stari most - moja katarza – Bruno Boksic
348995
post-template-default,single,single-post,postid-348995,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,smooth_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default,elementor-kit-352165

Kako sam prvi put prešao Stari most – moja katarza

Da, ovo je priča kako sam mrzio druge, kako sam prvi put prešao Stari most u 2. razredu srednje škole, kako sam pisao nacionalističke pjesmice pune mržnje prema Srbima i Bošnjacima.
Isto tako, ovo je priča o osobnoj transformaciji radi koje imam nadu i vjeru za bolju budućnost Bosne i Hercegovine.
Disclaimer- U dijelu ovog teksta ću iznositi svoja razmišljanja, stavove i nacionalističke retorike koje sam imao tijekom svoje mladosti. Molim te da tekst pročitaš do kraja i tek onda doneseš svoj sud.

 

Gdje sam bio u glavi…

 

U 1. srednje sjedim na starom MSNu i napišem pjesmicu kao status:

Gazi, gazi, kolji Srbe

One stare na vrbe

One nove na kolac

Ostale u Jasenovac

To mi je tada bila normalna stvar. Dođem kući iz škole i skoro svaki dan pustim sebi na CDu zabranjene domoljubne pjesme koje pjevaju o bombardiranju Beograda, dolasku Jure i Bobana, prelasku Drine i bacanju ljudi po rijekama.

Postojala je velika razina mržnje i prema Bošnjacima. Na “onu stranu” nisam prešao do  kraja 1. srednje a od svakog Bošnjaka sam očekivao da će me zaklati.  “Onu tamo stranu” sam zamišljao kao pustoš gdje na svakom ćošku stoje bradati ljudi koji znaju da sam ja Hrvat i jedva čekaju da me napadnu.

Šišanje na skoro ćelavo i pravljenje kukastih križeva na Farmvilleu su bili moj modus operandi. Deranje na Srbe i Bošnjake, odnosno u tom vrijeme za mene četnike i balije, je bila moja svakodnevnica. Ta mržnja sam bio ja i to sam obožavao. Mislio da život mora biti takav te da su ti drugi stvarno ološ.

Naravno da je naredni korak za mene bio učlanjenje u HDZ gdje sam bio pravo dobar i aktivan dok se iz iste nisam iščlanio zbog razlike u vrijednostima.

Mislim da shvaćaš sada kakva sam osoba bio, te da ne moram iznositi više stvari iz moje prošlosti. Idemo sada do toga kako sam ja došao do ovakvog mentalnog sklopa, kako su ovakvi ljudi danas većina u bosanskohercegovačkom društvu te kako se na koncu svi mi možemo promijeniti.

 

Kako sam došao do toga…

 

Dijete koje je živjelo na zapadnoj strani grada Mostara, u čisto hrvatskoj, katoličkoj obitelji, odgajano u strahu od drugog, koje nikada nije vidjelo drugog Srbina ili Bošnjaka osim na TVu i na filmovima lako poprimi ovakav mentalitet.
Moji roditelji su super i neizmjerno ih volim i nisu me učili da mrzim, ali su me definitivno učili da se bojim.

Društvo u kojemu sam odgajan je bilo čisto hrvatsko, katoličko društvo gdje su svi ljudi sa kojima sam se družio bili takvi, gdje je razgovor starijih bio fokusiran na dnevnu politiku i galamu na one druge koji nam uništavaju život.

Društvo, u kojemu je bilo normalno mrziti druge je bilo društvo u kojemu sam odrastao.

Pokojni djed je imao slike ustaša po svojim zidovima i pričao mi je priče o njima kao herojima koji su branili Hrvatsku te kako je Jasenovac mjesto koje su ti tamo zaslužili jer su nekada prije oni isto radili nama.
Osveta je bila normalna stvar, kao i mržnja, strah i prijezir.

Prošli rat je gledan kao izdaja Bošnjaka i Srba prema Hrvatima kojima ti nikada ne smiješ okrenuti leđa jer znaš šta te čeka. Isto kao i prije, čim se okreneš, zabit će ti nož  u leđa.

E sada zamisli ovakvo okruženje, od prijatelja do roditelja, deda i baba, rođaka i apsolutno čitavog društva unutar kojega se krećeš kao dijete i to sve zamisli kroz barem 16. godina kontinuiranog utjecaja.

I postao sam onakva osoba o kojoj sam ti pisao na početku teksta. Osoba koja mrzi, prezire, koju je strah i kojoj su uvijek krivi oni drugi. Time samo bio isti, isti kao i većina naše države te se ovakav nacionalizam puno lakše manifestirao u Mostaru nego bilo gdje drugo u Bosni i Hercegovini zbog toga što nema proste većine jednog, drugog ili trećeg naroda…
Nemoj misliti da je ovo jedinstven slučaj, ovo se događa svuda u Bosni i Hercegovini, u svakom narodu, u svakoj vjeri, u svakom gradu i u svakom selu.

Transformacija

 

Prvi put kada sam prešao na “onu stranu” bio sam 1. srednje i nisam dobio neko prosvjetljenje kako sam u zabludi, kako sam ja u krivu, kako tamo ti neki stvarno nisu tako loši.
Prvi put kada sam nogom stupio na “onu stranu”,  dobio sam takav grč u stomaku da sam mislio kako ću se izvrnuti na sred ceste. Hodao sam i imao ogroman strah uopće pogledati ljude u oči jer će znati da sam Hrvat i ubit će me.

I taj strah je trajao. Naredni put kada sam prešao na “onu stranu” sam odveden na Stari most da isti vidim.

Ja, rođeni Mostarac, kojemu je trebalo 16 jebenih godina da vidi u svom gradu jedan od najljepših mostova na svijetu, simbol i status grada. 

 

Eto šta ti nacionalizam uradi od čovjeka.

Ni tada se nisam osjećao bolje. Imao sam još uvijek onaj grč u stomaku.
Treći put kada sam prešao na “onu stranu”, bio sam malo sigurniji u sebe jer sam znao gdje idem i ti tamo ljudi nisu čekali iza ćoška sa ogromnim bradurinama da me zakolju jer sam Hrvat.

Pa stani, nije to moguće? Nešto ovdje ne štima. Opet prelazim na “onu stranu” i malo po malo onaj grč nestaje u stomaku. Osjećam se lagodno i normalno, čak što više, obožavam šetati Starim gradom!???

Koji kurac, šta se događa. Nešto nije dobro. Pa tamo su trebali biti ljudi koji će me napasti jer sam Hrvat a nisu.

U tom trenutku sve ono što sam 16. godina vjerovao da je istina, sve ono na čemu sam gradio svoju osobnost i karakter, pada u vodu i doživljavam takav raspad sistema. Jer što je sada istina, a što laž. Tko sam ja u svemu tome i kakvi su moji stavovi? Kako sada trebam gledati na čitavo društvo, a kako na sebe?

Zašto imam osjećaj da sam živio u nekom filmu gdje su me svi držali u nekoj zabludi. Zašto, zašto ,ZAŠTO?

Počnem se mijenjati. Počnem sebe više slušati, tražiti iskustva sa “tim drugima” kako bi sam spoznao istinu. Nisam dopuštao više da mi netko govori kako svijet izgleda. Odlučio sam sam, svojima očima, isti vidjeti i upoznati te tamo Srbe i Bošnjake. Kada sam shvatio da su to ljudi, isti kao i ja, neki puno bolji od mene, neki puno gori, došlo mi je da zaplačem…

 

Ta katarza

 

Došlo mi je da zaplačem. Koliko sam samo ljudi povrijedio tijekom svih tih godina nacionalizma, mržnje, straha, prijezira prema drugima, sve kako bi na kraju shvatio da sam bio u jebenoj zabludi više od pola svog života.

Izašao sam kasnije iz stranke jer nam se ciljevi i vrijednosti nisu poklapale. Prestao sam mrziti i jedne i druge i treće te shvatio da je ljubav ta koja pomjera granica. Shvatio sam da svoj primjer mogu dijeliti sa ljudima, iako dosta teško jer kako danas priznati Arifu, Aleksi ili Sari da sam ih mrzio samo zato što su se tako zvali.

Kako to reći otvoreno i shvatiti kroz šta sam prošao, gdje sam bio i gdje sam sada.

AIESEC mi je ovdje beskrajno pomogao jer je omogućio prostor gdje sam mogao slobodno pričati o svojim strahovima i starim uvjerenjima. Prostor gdje sam mogao upoznati ljude iz Sarajeva i Banja Luke, prostor gdje sam sa istima mogao pričati i razmjenjivati iskustva.
U tim razgovorima shvatiš da pričaš sa ljudima.

na Starom mostu

na Starom mostu

Kako sada prihvatiti sebe znajući da sam od osobe koja je mrzila došla do toga da sam slavio Nove godine u Novom Sadu, da sam živio u Sarajevu godinu dana, da sam hodao sa Srpkinjama i Bošnjakinjama.

Korak po korak, ništa ne ide preko noći.

Došao sam danas gdje jesam jer sam prestao slušati ono što su mi svi govorili i otišao se sam uvjeriti u to kakav je svijet. Prestao sam biti podanik društva, vjerujući zdravo za gotovo kako je stanje takvo kakvo jest i kako se ne može promijeniti.
Može se i dok živim govorit ću kako se može kroz svoju priču!
Tako što sam prestao, napokon sam počeo.

A ti, jesi li i ti prestao?

 

Preporuka za iduće čitanje

Ne propusti niti jedan utorak
Jednom tjedno ćeš dobiti super tekst u svoj email inbox. Neke ranije tekstove si propustio pa ti iste želim poslati na čitanje u inbox
Ne brini, neću te smarat mailovima. 🙂
AUTHOR: Bruno Bokšić
31 Comments
  • nina

    Tako je, momce! Samo svojom glavom! Sretno!!

    January 24, 2017
  • Nedzad

    Bravo. Svaka čast na ovome što si podijelio. Kontam nešto pametno napisati…ali onda shvatim da si već sve napisao. AIESEC je čudo…tek to shvatiš nakon što prestaneš biti aktivan 🙂

    January 25, 2017
  • adis

    Svaka cast, i ja sam bio u slicnoj zabludi( samo sa “one strane”).
    Nista nije tesko kada covjek zeli da progleda, pozdrav Bruno.

    January 25, 2017
  • Jasna Baljic-Prskalo

    Bravo Bravo ti si Heroj novog doba Hvala ti na ispovjesti koju si podijelio sa nama !

    January 25, 2017
  • Tarik

    Svaka ti cast na ovome,mogu reci da sam se poistovjetio sa dosta stvari.Drago mi je sto nas jos ima ovakvih.Sve najbolje od komsije mostarca. <3

    January 25, 2017
  • Suada kunalic

    Hvala sto si ovo pidijelio s nama ne osjecaj krivicu ti nisi kriv ni za sta . Bio si u zarobljenistvu kao sto su i mnogi drugi , sad kad ti je Bog dao da razmisljas i idlucujes sam nemoj stati nikad nemoj da se ustrucavas reci drugima sta je realno i da ne gledaju tudjim ocima i slusaju tudjim usima. Neka te samo sreca prati ja sam iz Bosne iz Doboja i citav zivot samo dijelim ljude po djelu a ne po naciji ili religiji i nikad se nisam prevarila. Moji prijatelji Srbi nisu me izdali. To ludilo mora jednom stati.

    January 25, 2017
  • starmoboy

    Kunem se da me sram ovo čitati od dečka koji je valjda u srednjim 2o-im. Isto toliko, možda malo jače živim u ovom gradu, i nikad nisam upoznao nekoga tko se toliko “bojao”, a bio sam dio jedne navijačke skupne čak. E sad, ili si ti ovo drastično preuveličao iz tebi poznatih motiva, ili s tobom i onima koji su te odgajali nešto nije u redu.. Pričati o “onoj strani” u 2017. dok se ljudi druže, normalno kreću godinama bez problema, meni zvoni na neku propagandu. Jer budimo realni, danas možeš otići u Pink, Golden predstaviti se kao Mirza i neće ti past dlaka s glave, jednako vrijedi za Art ili Pećinu ako kažeš da si Ivan. Pojedinačnih ekscesa ima svugdje, pa i u gradovima koji nisu ovako etnički podijeljeni.

    January 25, 2017
      • starmoboy

        Shvaćam ja tebe i tvoju poruku. Ali u svom odrastanju na mostarskim ulicama, igralištima, naišao sam na svašta, ali nikad na toliki “strah”, ok svugdje u svijetu postoji strah od nepoznatog, i nepovjerenje i u najtolerantnijim sredinama, a mi to teško možemo biti zbog svježih rana. Mi smo se “mrzili” što je netko iz Splitske a ja s Avenije, “mrzili” se zbog Dinama i Hajduka, ali odrastanjem svakako dobiješ druge interese, Ja nikad u životu nisam bio u Ilićima npr, preko Rudnika sam prošao svega 2. puta, itd itd, ima jako puno sugrađana koji ne idu u određene dijelove grada, čisto jer im se ne uklapaju u svakodnevnicu, i ne možeš zbog toga biti nacionalista. Na tzv. lijevu stranu idem samo na kolače i palačinke, ljeti nekad ispod Starog kad je mirno i tiho, to je sve, nisam nacionalist što nemam svakodnevne obaveze tamo. Isprike, odoh naširoko, ali malo me iznenadio ovaj tekst. Lp i sretno ti

        January 25, 2017
        • Memo

          A Sta ako ti ja kažem naprimjer da se ta dva naselja nikada nisu mrzila zbog Dinama i Hajduka jer se u Mostaru uvijek navijalo za Velež!!! Samo su skutori kako ih i Hrvati iz Mostara zovu navijali za Dinamo i Hajduk. Eto sada ima i Zrinjski koji strašan klub. Imati Zrinjski i Velež sa tolikom tradicijom a mrziti nekoga zbog klubova iz Hrvatske?? Strašno momak. Mislim da ti vise mrziš nego sto je nekada Bruno mrzio. Malo razmisli o čemu pričaš i eventualno traži savjete od Brune kako to svesti na minimalu pa možda i početi voliti 🙂

          January 27, 2017
      • Maja

        Žalosno je koliko ljudi drži svoju djecu u ovakvoj izolaciji. Toliko prekrasnih druženja, prijateljstava i spoznaja gube svaki dan uskraćujući sebi ili drugima priliku da otvore svoja srca. Bogatstvo ljudi nije u materijalnom, nego duhovnom. Bruno je postao bogat i svjestan je toga,izišao je iz mraka i napokon živi slobodno. Zato bravo Bruno!!! Trebalo je hrabrosti za takav iskorak, ne hrabrosti za preći most, nego svojoj sredini, ljudima koji su ostali u mraku pokazati koliko su u zabludi i koliko su siromašni.

        January 28, 2017
  • Fora je bilo preci most, kada ga nije bilo..

    January 25, 2017
  • Edin

    Najpozitivnija vijest u jebenoj drzavi od Olimpijade 1984 🙂 ljubi te brat musliman 😀 uz tebe smo burke, moSa naprijed!

    January 27, 2017
  • Memo

    Svaka čast Bruno!! Ja sam dijete Mostara koji prošao taj prokleti rat. Dijete balinovca koga su htijeli ubiti i jedni i drugi i treći. Srbi jer sam musliman Hrvati jer sam musliman i muslimani jer sam ostao na balinovcu. Nije im išlo od ruke ali bas nista. Nisu me uspijeti ubiti niti od mene napraviti nacionalistu jer hvala Bogu nisam u mržnji odgajan a uvijek sam imao i svoje JA. Misli da tvoja priča treba da se daleko čuje pogotovo među mladima jer na njima svijet ostaje. Biti rob politike je jednako biti glup cijeli život. To ne želim našoj omladini nebitno bio to Bruno, Mustafa ili Vladimir. Može se ovde živjeti. Ima ovde mjesta za sviju samo da ljudi nauče poštovati drugog i drugačijeg. Nije teško!! Samo odlučiš imati svoje Ja jedan mjesec i pitaš se kako bi to ti i Sta bi ti bas kako si ti to uradio. Samo na. Taj način ovde može biti boljeg sutra. Hvala sto si podijelio sve to sa svima. Hrabar potez zlata vrijedan!!

    January 27, 2017
  • Đana, Sarajevo

    Nikad nije kasno. Jako lijepo napisano. Tvoja prica odise iskrenošću, pokajanjem, nadom, dobrotom… Samo tako naprijed. Bujrum u Sarajevo 😊🙏

    January 27, 2017
  • Mirsad

    mirsad
    E moj Bruno nije ni cudo to sto se desavalo.Bas danas mi prica jedan jaran sto je radio u drzavnoj bezbjednosti i prije i za vrijeme i nesto malo
    poslije rata.Kaze za vrijeme rata jedva spasio kolegu Srbina,koji je ostao
    da ga ne ubiju oni drugi.A poslije rata uzimao izjave od ljudi koji su vidjeli
    ubista,sikaniranja i slicno,ali stroga naredba bila da se sve izjave koje govore o pozitivnim odnosima jednih prema onim drugima moraju
    odbaciti.Zao mi je mladih,da ne mogu odrastati u prijateljstvu i rahatluku.
    Lijep pozdrav i ne daj se

    January 27, 2017
  • Boris

    Eto ljudi, to vam Amerika o kojoj sanjate. Čistokrvna geta kroz koja ne možete proći ako ste “pogrešne” boje kože i u koje ne zalazi ni policija. Ja nisam odrastao u ovoj Bosni i Hercegovini, nego u onoj, gdje su tolerancija i zajedništvo bili normalni kao jutro, kao dan i kao noć. Takve nekadašnje Bosne i Hercegovine se najviše plaše današnje nacionalne vođe. Plaše se da vi mladi saznate, shvatite i osjetite, kako je divna Bosna i Hercegovina bila dok je ovde vladalo bratstvo i jedinstvo. Ja svoju djecu nisam učio i odgajao da mrze bilo koga, čak ni one koji su njihovog oca i majku prognali uz udarce i kišu metaka. Odgajao sam ih u duhu tog bratstva i jedinstva jer sanjam da jednog dana ona nekadašnja Bosna i Hercegovina ponovo procvjeta.

    January 28, 2017