Kako sam prestao mrziti diskoteke – Bruno Boksic
349332
single,single-post,postid-349332,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,rad_rapidology,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,smooth_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

Kako sam prestao mrziti diskoteke

Disko

Yep, ja sam bio jedan od onih likova koji su mrzili diskoteke. I mislim da ima dosta ljudi tamo koji još uvijek to mrze. 

O Bože, kako sam ja to mrzio. 

Izlaziti vani, praviti se da mi je dobro i stati u diskoteci za stolom i ne micati odatle čitavu večeru. 

Sve to dok se okrećem lijevo, desno i gledam gledaju li drugi ljudi u mene. 

Davao sam one čudne poglede “Znaju li oni ljudi da ih ja gledam i onda oni mene gledaju i misle da sam čudan, ovakav, onakav” pa bi ja brže bolje skrenuo pogled i pokušao kao nešto pričati sa svojim prijateljima. 

Ova iskustva su bila tako odbojna i toliko sam ih mrzio da sam bio prestao uopće izlaziti vani. Sve mi je to bilo sranje i dosadno i nisam znao da su diskoteke, koje su napravljene za zabavu, bile toliko dosadne da bi radije kući ostao i gledao najdosadniji mogući film. 

I mrzio sam to. Pogotovo one ljude koji su se zabavljali u diskotekama. Kako je moguće da je uvijek postoje neki stolovi kojima je tako dobro i koji se toliko zabavljaju. Osmijesi na licima, zajebancija, plesanje, ma sve. 

Sve to tako blizu a tako daleko. Uvijek van nekog dometa. 

I kada bi se večer završila, osjećao bi se prazno, iscrpljeno i umoreno. Ne od plesanja, divljanja i zabave. Već od nekog psihičkog umora, iscrpljenosti gledanja u druge ljude bojeći se gledaju li oni mene i osuđuju. Pa bi onda trčao u WC kontajući da mi nešto nije uredu sa hlačama. Ili tenama. Ili mi se košulja zgužvala. Možda se po njoj prosulo malo pića. Ili sam se samo oznojio pa onda bleje u mene. 

Svaka večer u disku je bila večer za umrijet. I to ne u onom dobrom smislu.

 

Sve to me otjeralo iz večernjih izlazaka i poslalo u ne tako dobru fazu mog života. Samosažaljevanje na kauču uz filmove ili video-igrice  uz potvrdu prijatelja kako je u disku bilo “samo dobro, ništa posebno” mi je samo podupiralo mržnju i potvrdu da su diskoteke sranja. 

I da svi oni ljudi unutra samo foliraju da se zabavljaju. 

Ali onda sam krenuo u drugom smjeru.

 

Kad se stvarno zapitaš što točno mrziš

 

Prestao sam ići u diskoteke. Mislio sam da sam iznad toga, mrzio sam to. 

Onda sam počeo raditi na sebi. I shvatio sam generalno da mi je puno stvari smetalo. I nije mi smetalo to tamo radi nečega što je tamo, već radi mene samog. 

Smetalo mi je zapravo ono što ja jesam u tom trenutku. 

Nije mi problem bio disko, nego ja u disku. Problem je u bio u tome da sam mrzio ono što jesam ili bolje reći mrzio sam sebe jer nisam ono po čemu sam se bio mjerio.

Ja sam zapravo želio biti oni ljudi koji se zabavljaju u diskotekama. Želio sam to toliko jako da sam pravio razne zidove koji su služili kao izgovori. 

“Glupani što se razvaljuju po diskotekama” 

“Lako je njemu kad ima _____________”

“Ma debili, samo se foliraju”

“Nitko se stvarno ne zabavlja u diskotekama”

"Gorilo sinoć, brate"

“Gorilo sinoć, brate”

 

Lako je bilo lagati druge, ali kada bi došao kući i sjeo u sobu, nisam mogao pobjeći onom malo glasu u sebi. Onom glasu u sebi koji mi je govorio da sam sebe ne mogu lagati. 

Da znam zapravo što hoću, što neću i zašto se osjećam kako se osjećam. 

I bilo je jednostavno priznati sebi kako se osjećam. 

Ali jednostavno ne znači lako. Kada si sam sa sobom, a znojiš se od nervoze tvoje duše. Od bijesa, tuge i žalosti što nisi osoba kakva želiš. Što ne možeš biti netko tko se lako zabavlja. 

Što nisam osoba koja se može opustiti, zatvoriti oči i živjeti svoj svijet bilo kuda krenem. 

I kako sam plakao tada. Kako sam mrzio sve to što jesam a žalio sve ono što nisam. 

 

Tada sam odlučio. Sjetio sam se one poslovice,

“Lake odluke za težak život, teške odluke za lagan život” 

i odlučio da ću postati osoba kakva želim postati. Da ću živjeti onako kako ja želim živjeti. 

Da će me boliti kurac šta itko misli o meni osim samog sebe. 

 

I tada sam zavolio ono što sam nekoć mrzio. 

 

Nije što radiš, nego zašto to radiš 

 

Zavolio sam sebe. Prvo sebe, a onda sve ostalo. Jer srcu treba najbolja krv kako bi funkcioniralo pa slalo svu ostalu krv svim drugim organima. 

Ako srce ne radi, ništa ne radi. 

I tako sam sebe stavio na prvo mjesto. Počeo sam raditi na sebi. I bilo je sjebano teško. Kada ti se ruke znoje, grlo prestane automatski gutati pljuvačku a svaki tvoj korak postane tako svjestan da sebi govoriš “nemoj zajebat, nemoj zajebat”. 

Sve ovo, mjesecima i mjesecima dok nisam stvorio svoj svijet. 

Svoj svijet u kojemu uživam. 

I onda sam taj svijet donio u svaku prostoriju u koju bi ušao. Jer nije važno gdje sam ja, dokle god sam to bio ja. 

Tada, sam opet otišao u diskoteku i shvatio što znači zabaviti se. 

Shvatio sam, što znači živjeti svoj svijet bilo kuda. Zatvoriti oči, napravit onaj duboki uzdah, otvoriti oči i kao što bi stranci rekli “Let it Rip”. 

 

Shvatio sam što znači voljeti sebe i naučio sam biti bolikurac za tuđa mišljenja. 

Jer sam našao svoj svijet.

 

A ti? Jesi li našao svoj svijet?

 

 

PRIJAVI SE!
Želiš još super priča i edukacijskog materijala? Upiši svoje ime i e-mail adresu i postani dio zajednice koja se razvija.
Pored mentaliteta žrtve, ne volim ni spam. Tvoja e-mail adresa je u sigurnim rukama.
AUTHOR: Bruno Bokšić
No Comments

Leave a Comment

Your email address will not be published.