Kako do životnih ciljeva - linearni i eksponencijalni rast – Bruno Boksic
348580
single,single-post,postid-348580,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,rad_rapidology,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,smooth_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

Kako do životnih ciljeva – linearni i eksponencijalni rast

linearni-vs-exponencijalni-rast
Nedavno sam čitajući jednu dobru knjigu naišao na staru priču o nastanku šaha koja glasi:
Car Šeram je htio nagraditi matematičara Sesu za veliko otkriće šaha i šahovske ploče. Sesa je na to rekao: Želim da mi date za prvo polje na ploči jedno zrno pšenice, za drugo polje dva zrna, za treće 4, za četvrto 8 i tako za svako naredno polje dva puta više zrna nego za prethodno.
Car se iznenadio i rekao “samo to? Dobit ćeš svoju pšenicu odmah poslije ručka” Tako nakon što su carevi matematičari izračunali koliko pšenice zapravo trebaju dati, car se zaprepastio i shvatio je da je prevaren. Broj je bio preko 180 bilijardi zrna pšenice.
Taj broj nije bio linearan i car je mislio da je izvukao dobar dogovor i postoji jasno i racionalno objašnjenje za to i izuzetno je povezan sa našim životnim ciljevima.

Linearni vs. Eksponencijalni rast

graf linearnog i eksponencijalnog rasta
Linearni rast je rezultat kontinuiranog dodavanja konstante. Eksponencijalan rast je rezultat kontinuiranog množenja konstante.
Šta bola Bruno? Evo ti ovako primjer
Linearni rast: Zamisli da hodaš cestom i svaki tvoj korak je 1 metar.
Nakon 6 koraka si prešao….?
6 metara, bravo, to si super izračunao.
Na svaki 1 korak dodaješ 1 metar i nakon 6 koraka si prešao 6 metara.
Gdje ćeš biti nakon još 24 koraka?
24×1 =24 + 6 što sam ih ranije napravio. wohooo 30 koraka, 30 metara.
Eksponencijalni rast: Ostavimo zakone fizike sa strane i uzmimo da tvoj korak nakon svakog napravljenog koraka postaje dvostruko veći.
Nakon 6 koraka si prešao….?
Joj Bruno de kani se te matematike više. Neka, važno je. Ajd` dobro.
32 metra si prešao nakon 6 koraka. Bravo ako si pogodio.
1 metar pa 2 metra pa onda 4 metra, 8 metara, 16 metara i na kraju 32 metra.
E sad, gdje ćeš biti nakon još 24 koraka što znači sveukupno 30 koraka?
Nakon što napraviš 30 koraka, obići ćeš Zemlju 26 puta. Da, da 26 puta!

korak po korak- Zemlja!
Dobro Bruno kakve sad to veze ima sa životnim ciljevima?
Evo još malo se strpi, sve će ti biti jasno. Kroz čitavu našu povijest iskustvo koje su ljudi doživljavali je bilo linearno i lokalno. Ništa se veliko nije mijenjalo u kratkom periodu, te su naredne generacije živjeli manje više jednako kao i starije.
Sav rast koji se događao je bio linearan za našeg života i bio je lako procijenjen i predviđen.
Razvili smo, kao ljudi, pogled na budućnost koji se najbolje može opisati stepenicama. Hodamo po stepenicama, jedna po jedna po jedna po jedna. Svaka naredna stvar je lako uočljiva i predviđena jer je to samo još jedna stepenica, još jedno kontinuirano dodavanje iste konstante.
Stvar je u tome što su se kroz povijest događali “skokovi” koji su na velikoj skali otvorili put za eksponencijalni rast i što je sa svakim narednim skokom čovječanstvo bilo eksponencijalno bliže narednom skoku. To ti ide ovako:

Vremeplov čovječanstva

Zamisli da sada uzmeš vremeplov i odeš u 1750. godinu- vrijeme neprestane borbe za moć, gdje je komunikacija na daljinu značila glasno deranje ili pucanje iz topa i sav je transport išao na sijeno.
Odeš tamo, uhvatiš nekog random čikicu, odvedeš ga u 2016.godinu i provedeš ga okolo da vidiš kako će reagirati.
Nemoguće je uopće razumjeti kako bi osoba reagirala na svjetleće kapsule koje voze 200 na sat na autoputu ili na gledanje sporta koji se događa 1500 km daleko u realnom vremenu ili gledati nekom u lice i pričati sa tobom osobom dok je na drugom kraju zemlje, kontinenta ili planeta.
A kako bi tek reagirao kada bi mu počeo objašnjavati internet, teoriju relativnosti ili plan kako ćemo naseliti Mars.
Ovakvo iskustvo ne možeš opisati kao samo šokantno ili iznenađujuće. Osoba bi stvarno mogla umrijeti od ovoga.
E sad kada bi ta osoba postala ljubomorna i htjela uraditi istu stvar kada se vratila u 1750.godinu, tj. otići nazad u 1500.godinu i vidjeti iste začuđujuće poglede, razočarala bi se.
Osoba iz 1500.godine koja je pokupljena i prebačena u 1750.godinu bi se zaprepastila, ali ne bi bila u kategorija da može umrijeti.
To iskustvo bi bilo puno slabije u intenzitetu nego iskustvo koje je osoba iz 1750.godine imala kada je otišla u 2016.godinu.
Iako su 1500. i 1750.godina bile dosta drukčije bile su mnogo manje drukčije nego godine 1750. i 2016.
Čikica iz 1500.godine bi u 1750.godini naučio dosta nekih mađioničarskih stvari u vezi fizike i svemira, morao bi ponovno savladavati koncept svjetske mape i teritorija te bi bio impresioniran kako je Europa zagrizla u ludilo imperijalizma ali gledajući svakodnevne stvari poput transporta, komunikacije i drugo apsolutno ga ne bi natjerale da ima iskustvo od kojega može umrijeti.
Da bi čikica iz 1750.godine imao iskustvo kakvo smo mi imali kada smo mu pokazali 2016.godinu, on se mora vratiti daleko u prošlost, možda čak i do 12.000 godina prije Nove Ere kada se još nije odvila ni Prva Agrikulturalna Revolucija koja nam je dala prve gradove i koncept civilizacije.
Kada bi čikica iz društva koje je bilo čisto sakupljačko-lovačko vidio svijet 1750.godine, svijet prepun ogromnih građevina, prekooceanskih brodova, akumulirano znanje i inovacije- tada bi taj čikica imao iskustvo “za umrijeti”.
E sada kada bi čikica iz sakupljačko-lovačko društva to htio uraditi nekome sa vremeplovom, trebao bi se vratiti preko 100 000 godina gdje bi ljudima mogao pokazati vatru i jezik.
Kako bi netko tko je otišao u budućnost imao iskustvo “za umrijeti” moraju otići dovoljno u budućnost kako bi se uspio ostvariti “die level progress” ili kako znanstvenici to kraće zovu DPU- Die Progress Unit.
Kako je taj DPU napredovao otkrićima pa smo vidjeli da je za sakupljačko-lovačko društvo bilo potrebno 100 000 godina, ali za kasniju post Agrikulturalnu Revoluciju svega 12 000 godina.
Post-industrijski svijet je tako brzo napredovao da je bilo potrebno svega par stotina godina kako bi društvo postiglo DPU moment.
Uzorak je taj da društvo kako napreduje postaje sve sposobnije brže napredovati.
Postaje eksponencijalno u svom napretku. Naprednija društva imaju sposobnost napredovati po bržem tempu nego manje napredna društva- baš zato što su napredna.Ovaj pojam ima naziv- Law of Accelerating Returns.
Osoba iz 19.stoljeća je imala puno napredniju i razvijeniju tehnologiju nego osoba iz 15.stoljeća pa nije ni iznenađujuće da je ljudska vrsta napredovala puno više u 19.stoljeću nego u 15.stoljeću.

Postoji li granica ovakvog rasta?

Ovisi opet od kategorije do kategorije ali postoji određena granica u ovakvom razvoju koja se zove S-krivulja.

S- krivulja
Zato Usain Bolt ne trči danas 100 metara za 5 sekundi.
Pošto je ljudska vrsta (za sad) došla do svoje gornje granice u tom polju (ili nije a mi to samo ne znamo?), potrebni su određeni, nekada i mali skokovi u određenim poljima, paradigmama ili mentalitetu kako bi došli do nove razine.
Evo ti još jedan primjer toga:
Wim Hof ili popularno zvan Iceman drži više od 20 svjetskih rekorda te ću ovdje reći samo jedan od njegovih nevjerojatnih podviga, istrčanje maratona u arktičkom krugu u Finskoj. Na -20 stupnjeva. U šorcu. Bez obuće. Za 5 sat i 25 minuta.

Wim Hof- 57 godina

Kakve veze imaju životni ciljevi sa svim ovim?

Napokon smo došli do srži ovog posta. Trebao sam sve ovo ranije objasniti kako bi shvatio da tvoji životni ciljevi nisu nedostižni.
Recimo da je gornja ljudska granica bilo koje vještine 100 nekih bodova. Netko počinje na 4, neko na 8 zbog različitih faktora ali većina nas i čovječanstva počinje daleko daleko ispod broja 1.
Počinješ negdje na 0.001. Tako je sa bilo kojom vještinom, znanjem ili pokušavanjem stjecanja nove navike.
Na početku je glupo (pa naravno) jer počinjemo sa točke 0.001 i uradio recimo prvi dan vježbe i ne vidimo skoro nikakav napredak. Iako je taj broj duplo veći, ali duplo veći od 0.001 je 0.002.
I mi, ljudi puni vrlina, kreativnosti i ideja ali isto tako i mana, prelako odustanemo jer ne vidimo napredaka.
Mislimo da ga nema iako je on tu samo nije u našem vidljivom spektru. I odustanemo.
Neki odustanu na 0.512 a najteži put nije od 1-100 nego od 0-1.
Ne kaže se džaba da je najteži uvijek početak i da se tu uvijek mora dati najviše da se tijelo ili um prilagodi. Kasnije stvari postaju (malo) lakše jer se naš um ili tijelo prilagodi.
Kada počneš raditi trbušnjake ili sklekove, onih prvih 15 komada prvi dan su noćna mora. Ali svaki naredni dan tih 15 postaje sve lakše i lakše i sada je tvoja noćna mora 42 a ne 15.
Postaješ sve bolji i bolji, tvoje tijelo se “naviklo” odnosno razvilo je određene mehanizme (mišiće) kako bi ti lakše mogao raditi više.
Naravno, kao i sa svakom vještinom, postoji određena granica dokle zapravo možemo ići i koliko daleko možemo dogurati, koliko sklekova možemo napraviti ili koliko brzo možemo istrčati 100 metara ili isplivati 50 metara.
3D printer je izumljen 1986.godine ali mu je trebalo skoro 30 godina da ga ljudski rod počne koristiti na veliko i da pomogne čovječanstvu. 3D printer je počeo od 0.001 ali nije odustajao, odnosno ljudi koji su radili na njemu nisu odustajali od primjene istog na razini čitavog svijeta. I na kraju najteži put im je bio od 0-1 kasnije smo vidjeli kako su 3D printeri preuzeli svijet i postali izum koji je disruptivan za mnoge grane poput građevine, strojarstva itd.

Popravljanje od 1% – marginalni dobici

Britanski biciklisti su sa svojim trenerom Brailsfordom uspjeli ostvariti nezamislive uspjehe u biciklizmu u kratkom periodu osvajajući Tour de France 2012. i 2013.godine te osvajajući 70% dostupnih zlatnih medalja na Olimpijskim igrama 2012.godine.
Kako su to uspjeli? Jednostavno, gledali su da poprave svaki aspekt svojih života za samo 1%. Popravljali su, odnosno smanjivali, težinu bicikla, ugodnost sjedala, hranu te čak i neke kontroverzne stvari poput nalaska najboljeg jastuka u hotelima za ugodno spavanje, testiranje najboljeg gela za masiranje ili učenje biciklista najboljem načinu pranja ruka kako bi se spriječile infekcije (očito česta pojava u biciklizmu).

svaki dan po 1% – akumulira se na kraju
Na početku se te male stvari nisu uopće vidjele (sjeti se od 0-1 problema) dok su kasnije, akumulacije tih navika i popravljanja od 1% dovele do ranije navedenih uspjeha čak i prije nego što je trener Brailsford to očekivao ( očekivao za 5 godina ,dobio za manje od 3).
Na koncu da svaki dan popraviš sebe za 1% u bilo kojoj vještini ili znanju, na kraju godine bi bio 37 puta bolji u tome!

Uspjeh je par jednostavnih disciplina, korištenih svakodnevno: dok je neuspjeh jednostavno par grešaka u procjeni, korištenih svakodnevno. Jim Rohn

Zanima me i tvoje mišljenje pa napiši komentar i podjeli sa nama svojih 1% svaki dan 🙂
TEČAJ
PRIJAVI SE!
Želiš još super priča i edukacijskog materijala? Upiši svoje ime i e-mail adresu i postani dio zajednice koja se razvija.
Pored mentaliteta žrtve, ne volim ni spam. Tvoja e-mail adresa je u sigurnim rukama.
AUTHOR: Bruno Bokšić

Leave a Comment

Your email address will not be published.