Jesi li promatrač sa parkinga ili borac iz arene? – Bruno Boksic
349429
single,single-post,postid-349429,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,rad_rapidology,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,smooth_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

Jesi li promatrač sa parkinga ili borac iz arene?

 

EuroBasket 2013. godine. Igraju BiH i Litva. Rezultat je 58-69 za BiH i Mirza Teletović ima loptu. Par sekundi prije isteka napada skače u mjestu te sa 13-14 metara pogađa tricu dok se komentator dere “SA PARKINGAAAAA”.Mirza je uspio pogoditi tricu sa parkinga… I tako je ostao jedini koji je sa parkinga nešto postigao.

Vidiš, ljudi u životu se dijele na one koji su u areni i na one koji su na parkingu.

Oni koji su u areni riskiraju sebe i bore se, na oku su svima gdje se mogu pohvaliti ali i žestoko kritizirati.
Oni koji su na parkingu ne riskiraju ništa i većinu stvari rade iz udobnosti svoga doma (i komfort zone) te su ili kritičari ili najveći obožavatelji onih koji su u areni.

Pa hajdemo vidjeti kako ti ljudi zapravo izgledaju i koje kategorije mi spadamo.

 

Promatrači sa parkinga – kategorija 1

Hvala Istoku Pavloviću

Hvala Istoku Pavloviću

 

Divni naš Balkan gdje se ljudi sa parkinga dijele u 2 skupine.

Oni koji su puno boljih od onih u areni ali im je ispod časti da išta rade (komentari “ja bih to bolje odradio”).
Oni koji su puno gori od onih u areni pa im se dive do iznemoglosti (komentari “ja to ne bih nikad mogao raditi).

 

Ovi prvi su mi najdraža kategorija za podjebavanje. Prva kategorija, kao što bi slika rekla, su oni ljudi koji smatraju kako su pali sa nebesa te da danas hodaju kao reinkarnacija Boga u tijelu čovjeka.

Smatraju, a i sve ostale oko sebe uvjeravaju, da oni znaju najbolje, da su najjači, najpametniji te najsposobniji. A pogotovo od onih u areni.

“Šta će bola on, ja to radio dok je on u pelenama bio”.

Tako imamo oko 2 milijuna izbornika reprezentacija na Balkanu gdje svatko od njih zna šta se točno treba raditi na terenu i oni bi to puno bolje uradili nego Jose Mourinho ili Pep Guardiola. Jer šta ti znaju, “ta nisu oni našu školu završili”.

"Dobio bi ja Federera bez desne ruke i lijeve noge"

“Dobio bi ja Federera bez desne ruke i lijeve noge”

 

Tako je to kod ove vrste promatrača. Sve znaju i umiju, ali uvijek pronađu neki izgovor zašto oni to ne rade u nekom trenutku.

Njihova ekspertiza seže u nogomet, košarku, rukomet, tenis, plesanje, pjevanje i bilo koju drugu aktivnost koja se može promatrati. “Šta će bola on” i “Ja bi to bolje” su glavno oružje ovog promatrača. U njegovim očima su svi drugi loši i ne znaju, ali su pukim slučajem došli tu gdje jesu dok su oni nepravedno na poziciji u životu koja im je dodijeljena.

Dežurni kritičari svake osobe u areni bez da su ijednom u životu nogom kročili u arenu i vidjeli šta znači boriti se.

Ovi ljudi imaju ogromnu distorciju svog polja znanja i vještina i misle da su te dvije stvari jedno te isto. A da ne pričamo o tome da nemaju pojma šta se sve mora uraditi iza scene kako bi uopće dobio priliku. Oni vide samo 5%, vide samo posljedice treninga u 5 ujutro i u 23 navečer. Ali i za ovo dežurni kritičar ima opasku “Masoni im dali/namjestili”.

Tek kada prvi put probaju uraditi nešto, shvaćaju koliko je to teško. Međutim, samo rijetki broj ovih promatrača zapravo promijeni mišljenje kada to proba. Ostali to pokušavaju opravdati već navedenim masonima i mnogim drugim kategorijama ovisno od toga gdje živiš.

Ako si jedna od ovakvih osoba, a čitaš moj blog, onda spadaš u ovu skupinu ljudi koja je probala nešto uraditi pa skontala koliko je to teško. Jer ne mogu nikako zamisliti da ovi dežurni majmuni čitaju ovo što ja pišem jer “Šta će bola on” i “ja bi to bolje”… Ako si se pronašao u ovim riječima, imaš još vremena da promijeniš svoj stav i mišljenje vezano za ljude u areni. Počni polako, od sebe, i nemoj komentirati (osuđivati) stvari koje nisi prošao.

 

Promatrači sa parkinga – kategorija 2

Ne možeš ti

Sada smo došli do ekstrema na drugoj strani, onih promatrača koji sebi govore da oni to nikada ne bi mogli te da su ovi na terenu neki Bogom dani izvanzemaljci jer mogu to što mogu.

Ono što ne žele (ili neće) shvatiti jeste da ljudi nisu u areni jer im je netko nešto dao pa ležali po čitave dane ne radeći ništa. Oni su tu jer su zasukali rukave i radili kada nitko drugi nije htio, svaki dan. Dok je raja pila i zajebavala se, oni su radili i radili. I sav se taj rad i trud na koncu isplatio isto kao što se uvijek isplati.

Ali onda ovi promatrači samo sebi kažu da su ti ljudi u areni druga sorta potpuno. A šta se zapravo događa jeste pravdanje sebi u vidu toga da ovi promatrači moraju sebi govoriti da je to nemoguće za njih. Jer ako je to moguće za njih, zašto onda nisi u areni? S time bi razbili iluziju toga da su nemoćni u životu i morali bi napraviti neku promjenu na bolje jer znaju da je moguća. Ali dokle je to god u području nemogućeg, dotle im je identitet nedirnut i mogu nastaviti živjeti kao i do sada.

Komentari ovih tipova promatrača su “Treba se roditi za ovoga” “Ovo ti je, sine, poseban kategorija.” “Kako je ovaj 29 godišnjak talentiran”. Također, možeš čuti i opaske koje govore drugim ljudima “Okani se ti toga, nisi ti za toga” ili “Nismo ti mi takvi”.

Ovi komentari su itekako štetni, ali u našem društvu prolaze radi još jednog komentara koji ovi ljudi daju a to je “Jebiga, to ti je život”.  Napisao sam čitavu dekonstrukciju ovoga “Jebiga, to je život” pa pročitaj poslije.

 

Ljudi u areni

Prvi lik koji se popeo na Everest

 

Najdraža kategorija ljudi. Osobe koje svaki dan idu u arenu i bore se prvenstveno protiv sebe.

Jer osoba u areni, koja je tamo dan i noć zna tko je pravi protivnik. To nisu promatrači koji te ili vole i mrze. To je osoba u ogledalu koju svaki dan moraš pobijediti kako bi postala bolja. Svaki dan se borba ponovi i svaki dan imaš priliku postati mrvicu bolji. Dan za danom, ako pobjeđuješ sebe, postaješ bolji i onda se to odrazi u svijetu, kad tad.

Bolje je svaki dan suočavati se sa sobom i gubiti u areni nego čitav život na parkingu. Ovako, ti sam sebi stvaraš priliku. Priliku da postaneš bolja osoba, da se boriš i da pokažeš svoju vrijednost samom sebi.

Ljudi sa parkinga to nikada neće razumjeti. I kako bi? Nisu nikada bili u areni. Ne znaju sa čime se svaki dan suočavaš. Najlakše je baciti komentar, a najteže je sebe pogledati u ogledalo.

Ljudi u areni se svaki dan sa time suočavaju. Sa ogledalom. I znaju da je to jedina životna borba koja će donijeti promjenu. Ta borba nikada neće prestati, ali će postati lakša jednim dijelom. Tada, ćeš moći ponosno hodati podignute glave jer znaš da si uspio (dovoljno puta) pobijediti sebe.

 

 

Jedini komentar koji boli je onaj u ogledalu

Jedini komentar koji boli je onaj u ogledalu

 

Ti biraš svoju arenu. Nitko drugi, samo ti. Uđi u taj prostor koji se možda sada čitav prazan ali vjeruj mi, protivnik je tu. Svaki dan. Dobra je stvar što nakon par pobjeda mu skontaš slabe točke pa ga možeš više puta pobijediti.

Nemoj se previše žaliti ako koji dan izgubiš, događa se to svima. A dežurni komentatori će biti na tribinama. Žugati ili navijati, tebi je svejedno. Jer su ti oči fokusirane na ono što je ispred tebe. Svaki dan. Svaki sat.

A na tebi da je odlučiš.

Jesam li danas dovoljno jak da pobijedim sebe i postanem bolji?

 

Novi utorak novi tekst.

PRIJAVI SE!
Želiš još super priča i edukacijskog materijala? Upiši svoje ime i e-mail adresu i postani dio zajednice koja se razvija.
Pored mentaliteta žrtve, ne volim ni spam. Tvoja e-mail adresa je u sigurnim rukama.
AUTHOR: Bruno Bokšić
No Comments

Leave a Comment

Your email address will not be published.