Hladan tuš – Bruno Boksic
349382
single,single-post,postid-349382,single-format-standard,eltd-cpt-1.0,rad_rapidology,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-1.5, vertical_menu_with_scroll,smooth_scroll,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-4.12.1,vc_responsive,elementor-default

Hladan tuš

hladan tuš

Kući si. Ustaješ ujutro u 11 sati i prije nego što odeš na kavu sa rajom u 12, moraš nešto pojest. Pojedeš lagano i sada se moraš spremit. Prva stvar je tuširanje.

Dolaziš do kade i tuša i okrećeš vodu. Nećeš vruću jer je vani prevruće ali ni hladnu jer… jer je prehladna. Ono daj vodu okreni na taman.

Ali najzdravije, najbolje i najefikasnije bi ti bilo tuširanje hladnom vodom. Koža ti prodiše, tijelo se razbudi, adrenalin te malo pukne, oči ti se otvore na 100% a mozak proradi kao da si popio 14 kava. Ali nekako to ne možemo. Prehladna ona šugava voda. Pa je mi okrenemo na toplu. Jebiga. Drugi ćemo put.

I onda svaki put ovo sebi kažemo i “drugi put ćemo” postane šifra za “nikada” u našoj glavi i realnosti.

 

E gle sad ovo.

 

Odeš u neki kamp u Rumunjsku i tamo ostaješ 4-5 dana. Uđeš u kupatilo da se otuširaš i okreneš vodu. NEMA TOPLE!

Šta sad jebote. Ništa, pali hladnu i stisni zube.

Ja krenem odmah od vrata i leđa jer je to vazda najgore, pa kad me tu obiđe hladna voda sve drugo je lakše. Ali jebeno opet, stisne ona hladna voda.

'ladna

‘ladna

Ali znaš šta, uradio si to i ništa ti nije bilo. Hladna voda te samo podigla u život i trebo bi se tako svaki dan tuširat ali se ne tuširamo. Zašto?

 

Kada ljudi moraju uspjeti ili umrijeti, oni većinom uspiju.

 

Eto je. Fraza Tony Robbinsa koja itekako ima veze sa hladnim tušom. Jer hladan tuš je samo jedna od situacija gdje smo primorani nešto uraditi. I onda kada nemamo izbora više, napokon uradimo to što smo trebali uraditi ranije a nismo.

Kada smo uljuljani u našu zonu komfora, onda želimo i ostati u njoj. Ako si pratio moje ranije tekstove, onda znaš da se sve dosadne stvari u životu događaju u komfort zoni. To je mjesto gdje nam je sve divno, fino i krasno i možemo stvari raditi po automatizmu.

Ili paradoksalno, to je mjesto gdje smo sigurni da se možemo žaliti.

Dovoljno nam je dobro da imamo priliku žaliti se ali nedovoljno loše da bi uradili nešto po tom pitanju.

Zlatna sredina što bi se reklo kod nas. Ali u stvarnosti je to dijalog nas i našeg mozga:

“Brate, neka nas ovdje, dobro je i ovako”
“Ma daj, mogli smo probat ovo”
“Joj nemoj to, ne znamo hoće li se isplatiti”
“Pa trebalo bi, vidi kako se onim drugima isplatilo”
“Njima? Ma šta će se bola njima isplatiti. Neka te tu i ne mrdaj”
“Ali mogli smo…”
“Bola reko sam ti da ne mrdaš. Okani se ćorava posla”

I tu završi pokušaj da se nešto napravi. Naš mozak je biološki navikao da traži komfort jer je tu sigurnost i nema neizvjesnosti. Pa kako god to izgledalo u tom trenutku, barem znamo što nas čeka.

Do sada si već shvatio da su naši mozgovi programirani da budu nakarade, ali da mi možemo te nakarade istrenirati isto kao što gazda istrenira svog psa.

glupi mozak, treba mu trening

glupi mozak, treba mu trening

I upravo ćemo to uraditi. Zajedno.

 

Kad ti gori pod nogama

 

29 ti je godina i roditelji te more već 5 godina da se odseliš i nađeš svoje mjesto za život. Mijenjaš izgovore kao čarape, jednom u godini dana, te si trenutno na izgovoru broj #5 “Nema dobrih stanova u Mostaru”.

Sjeti se situacije sa hladnim tušom. Život sa roditeljima je trenutno topla voda. I dobro je, ugodno i to je ono što se zna (komfort i nema neizvjesnosti onoga što će biti).

I dokle je god ovakva situacija, ne žuri ti se. Lagano ćemo to. I onda se to lagano pretvori u još 10 godina pod krovom roditelja.

A gledaj sad situaciju.

Vraćaš se kući jedno jutro iz Daleke i dolaziš oko 4 u kuću. Ti ključ u vrata, a on neće. Ti ponovno, a on opet neće. Neće ni ući!

Što se dogodilo? Stari promijenio brave, spakirao ti kofer i stavio ga kraj podruma sa porukom “Vrijeme ti je odavno bilo”.

Šifra u glavi “NEMA TOPLE VODE” .

Nakon što prespavaš na klupi gdje te nitko nije dirao (kao u Titino vrijeme), shvatiš da sada MORAŠ naći svoj stan jer ti ništa drugo nije preostalo.

lošina

lošina

I u roku od dana (ili dva maksimalno jer ti se ne spava na klupi opet) nađeš svoj stan.

Sve zato jer si morao nešto uraditi. Komfort ti je izmakao pod nogama, jedna su ti se vrata zatvorila ali se otvorilo 15 drugih.

I svidi ti se živjeti u svom stanu. Osjećaš se puno bolje, samostalnije, sretnije pa ti je i samopuzdanje veće. Govoriš sebi kako si glup jer to nisi ranije uradio i kako je samostalan život najbolja moguća stvar na svijetu.

Tada opališ svom mozgu šamar što te toliko dugo vremena držao zatočenikom svoga komforta. I kažeš mu “nikad više”.

 

Gdje bi mi još dobrodošao hladan tuš?

 

Kakve još životne situacije imaš gdje bi ti dobrodošao hladan tuš? Je li to veza koja ne funkcionira, ali je barem veza. Ili je to posao kojega radiš, a mrziš ga više nego što Red Army mrzi navijače Aberdeena.  Možda uopće nemaš posao (a dvije trećine mladih nema) i ne da ti ga se ni tražiti.

Ovo su samo neke situacije gdje bi ti (a i meni) dobrodošao hladan tuš da shvatim važnost te situacije.

Mi možemo čitav život provesti pod toplim tušem i u zoni komforta.

 

Ali gdje je zabava u tome?

 

PRIJAVI SE!
Želiš još super priča i edukacijskog materijala? Upiši svoje ime i e-mail adresu i postani dio zajednice koja se razvija.
Pored mentaliteta žrtve, ne volim ni spam. Tvoja e-mail adresa je u sigurnim rukama.
AUTHOR: Bruno Bokšić
No Comments

Leave a Comment

Your email address will not be published.